Edward Mavrinac voditelj je “Kanadskog Hrvatskog pjevačkog društva” iz Toronta, koje izvodi repertoar sastavljen od klasičnih, narodnih, duhovnih i popularnih pjesama. Prilikom turneje po Hrvatskoj i gostovanja u Zagrebu gdje je zbor izveo koncert u Katedrali imali smo priliku doznati sve o tom jedinstvenom pjevačkom skupu.
Edward Mavrinac je rođen kao Hrvat treće generacije u Kanadi. Diplomirao je glazbu i pedagogiju na Sveučilištu u Torontu u kojem vodi privatnu glazbenu školu „Music is Magic“. Radio je i kao glazbeni savjetnik za grad Hamilton i nadgledao glazbeno obrazovanje u šezdesetak škola. Zadnjih tridesetak godina aktivno sudjeluje u kulturnom životu hrvatske zajednice južnog Ontarija. Osnovao je mnoge kulturne udruge i bio voditelj raznih programa. Producirao je prvu izvedbu opere „Nikola Šubić Zrinski“ u Kanadi, za opernu kuću “Opera Mississauga“. Također je sudjelovao u snimanju TV dokumentarnog filma o hrvatskim useljenicima u Kanadu dvadesetih godina kao koproducent. Zanimljiva crtica iz njegovog života je davanje satova iz hrvatskog jezika g. Grahamu Greenu, prvom kanadskom veleposlaniku za Hrvatsku. Godine 1992. dobio je prestižnu kanadsku nagradu za doprinos multikulturalizmu i životu hrvatske zajednice u Kanadi.
W: Zbor je po svojoj strukturi mješovit. Tko su sve članovi zbora?
Članovi su različiti ljudi od kojih su neki rođeni u Hrvatskoj ali su došli svojevremeno u Kanadu i tamo žive već nekih četrdeset, pedeset godina. Ima članova koji su rođeni u Kanadi, a čiji su roditelji doselili nakon drugog svjetskog rata. Moj djed je iz Like, rođen Krznarić iz Krišpolja a došao je u Kanadu 1920. godine, a moj otac Mavrinec 1926. godine. Uskoro će moja obitelj biti već 100 godina u Kanadi i ja sam treća generacija Hrvata. Na ovoj turneji u Hrvatskoj su i moj nećak i pranećak koji su posjetili groblje u Cerniku. To je bio jako dirljiv trenutak jer su posjetili svoje pokojne prapradjedove.
Imamo članove zbora koji su Hrvati rođeni u Kanadi i ne govore hrvatski, ali imamo i članove koji posebno vole hrvatsku glazbu, a nisu Hrvati. Imamo jednog Ukrajinca i Grka, a u novoj sezoni na jesen dobiti ćemo jednog Talijana i još jednog Ukrajinca. Mi u naš zbor primamo svakoga tko voli pjevati, a cilj je da sačuvamo naše stare hrvatske pjesme.
W: Kako članovi koji nemaju hrvatske korijene prihvaćaju hrvatsku pjesmu?
Odlično prihvaćaju hrvatske pjesme, a što se tiče samog jezika tu je bitno stalno ponavljanje pjesama gdje se dosta radi i na fonetici. Radimo razne vježbe, a s moje strane kao dirigenta bitno je da ne dozvoljavam da se pjevaju pjesme čije riječi netko ne razumije. Svi moraju znati što i o čemu pjevaju. Tako da malo pomalo ljudi u zboru koji ne govore hrvatski počinju polako savladavati naš jezik. Naš član „Grk“ progovorio je hrvatski jezik, nevjerojatno.
W: Kao pjevački zbor sigurno dolazite u susret i s različitim pjevačkim skupinama. Možete li usporediti hrvatske narodne napjeve s pjesmama drugih naroda?
Ja sam glazbeno obrazovan, diplomirao sam glazbu, završio sam pedagoški fakultet i imam završene tri godine teologije, jer sam bio u sjemeništu. Mislim time reći da je glazba naprosto glazba. Sve su pjesme lijepe same po sebi. Mi u zboru uživamo i kada pjevamo grčke pjesme, jer nas je naš član naučio neke grčke narodne pjesme s kojima smo imali poseban uspjeh na gostovanju po Kanadi. No, hrvatska glazba je posebna, to je jedan poseban melos. Svi članovi zbora koji i nisu Hrvati posebno vole hrvatsku pjesmu. Ima nešto kod nas što dirne srce iako nisi Hrvat. Mi se Hrvati naravno posebno emocionalno osjećamo kada zapjevamo našu pjesmu . Konkretno, pri nastupu na svetoj misi u zagrebačkoj Katedrali mnogi članovi zbora su plakali dok su pjevali pjesmu „Zdravo djevo, kraljice Hrvata“.
W: Vrlo ste uspješan i glazbeni pedagog. Da li kao voditelj sam birate repertoar pjesama ili i zbor ima upliv u odabir pjesama?
Ja sam izabirem pjesme, a konkretno u ovom slučaju na ovoj turneji birao sam repertoar zato što smo mi mladi zbor, svega smo 16 mjeseci zajedno. Ja radim sve obrade za njih, jer znam koje su glasovne mogućnosti svakog člana zbora. Meni ne bi bilo drago kao glazbeniku kada bi zbor pjevao nešto što je preteško za njih. Tako nešto ne bi zvučalo dobro niti za publiku niti za pjevače. Zato volim biti potpuno siguran da su pjesme koje izvode i pjevaju članovi našeg zbora dobre za njihove pjevačke raspone i da su potpuno „komotni“ kada nastupaju. Zbog svega mislim da je to razlog našeg velikog uspjeha, jer smo jako uvježbani. Nema niti jedne pjesme u kojoj bi mi mogli pogriješiti. Imamo puno ljudi iz Međimurja, Dalmacije, Like, Slavnije tako da na svakom koncertu, bez obzira gdje nastupamo, ja biram pjesme iz svih hrvatskih krajeva. Na našem prvom koncertu izvodili smo dalmatinske pjesme, a na drugom koncertu, koji je bio ovog proljeća, pjevali smo slavonske. Napravio sam jedan repertoar, splet od dvadeset minuta obrade slavonskih pjesama. Ove jeseni pjevati ćemo međimurske pjesme, a već imamo u planu da se iduće godine posvetimo hrvatskim otocima, jer je u Hrvatskoj u svakom njenom dijelu različita glazba.
W: Prilagođavate li repertoar prigodama i koncertima ili imate stalni set pjesama koje izvodite?
Najopasnije za pjevačko društvo, po mom mišljenju, jest ako stalno ponavljaju iste pjesme. Mi uvijek vježbamo nešto od starog repertoara da ne bi zaboravilo, ali uvijek učimo nešto novo. Jedan dio probe se posvećuje ponavljanju što je ujedno i zabavno, a jedan dio mora biti izazov u kojem se uči nešto novo. Naš zbor ima već 48 pjesama u repertoaru za izvedbe što je vrlo bogati izbor pjesama s obzirom na period postojanja ovog zbora.
W: Gdje još sve planirate nastupe, osim u Kanadi i Hrvatskoj?
U Kanadi smo nastupali u četiri grada i ovdje na turneji u Hrvatskoj. Namjeravamo kroz određeno vrijeme ići u Italiju i u Austriju, ako uspijemo sve organizirati, jer ovakve turneje iziskuju velika financijska ulaganja. Imali smo već preko devet koncerata u Kanadi gdje nas je slušalo i gledalo preko dvije tisuće ljudi koji su platili ulaznice za taj koncert. Taj novac nam je omogućio da nabavimo divne kostime za nastupe. U svakoj organizaciji treba postojati puno volje i truda da bi se došlo do uspjeha i na kraju novaca s kojima onda možemo planirati daljnji napredak i gostovanja.
W: Koje emocije u Vama budi dolazak u domovinu?
Velike, velike emocije. Imamo 112 ljudi na turneji što znači da su sada putovali u Hrvatsku , osim samih članova zbora i neki članovi obitelji, jer se ipak putovalo u domovinu. No neki Kanađani, pjevači zbora su se prilikom nastupa u Varaždinu, pjevajući hrvatske pjesme, rasplakali.To pokazuje da je ova naša zemlja jako bogata, naša tradicija, duh naše domovine je tako velik da u svakom čovjeku probudi najdublje emocije. U Kandi sam sreo jednog gospodina koji je imao na glavi kapicu s hrvatskim grbom pa sam ga pitao da li je Hrvat. Odgovorio mi je da je on Kanađanin porijeklom, ali da su on i njegova supruga ljetovali u Hrvatskoj prije par godina i da su od tada bili već pet puta u Hrvatskoj, jer su se zaljubili u našu zemlju. Rekao bih da i vi kao Hrvati morate shvatiti da je ovo jedna predivna zemlja. Imam dojam da Hrvati nisu svjesni hrvatskog bogatstva i ljepote.
W: Kako živi treća ili već četvrta generacija Hrvata u Kanadi? Da li poznaju svoje korijene ili se polako asimiliraju?
To je svakako individualna stvar. Imate slučaj gdje su djeca rođena u Kanadi u hrvatskoj obitelji, ali uopće ne idu u hrvatsku školu niti u crkvu. No ima slučajeva gdje se naša Hrvatica udala za Koreanca u hrvatskoj župi, ali oni obvezno dolaze nedjeljom na svetu misu u župu , djeca pohađaju folklor i idu u hrvatsku školu jednom tjedno. No većinom rekao bih da Hrvati drže do svoje kulture to je ipak duboko pohranjeno u njima.
W: U zadnje vrijeme svjedoci smo velikog odlaska mnogih Hrvata u Kanadu kao obećanu zemlju. Kako po tom pitanju osobno Vi gledate na sve?
To veliko iseljenje nas Hrvate jako žalosti. Naime i u Kanadi nije sve ružičasto što se ekonomije tiče tako da mislim da se ljudi pomalo varaju. Svugdje po svijetu vlada kako ekonomska tako i politička i duhovna kriza. U Kanadi nije baš tako lagan život. Tamo se jako puno radi. Kada dođemo u Hrvatsku mi se osjećamo oslobođeni. Konkretno ja se dižem oko 6, pola 7 ujutro i radim cijeli dan. Vraćam se kući tek negdje oko 11 sati navečer. Ja praktički uopće nemam nekakav svoj privatan život. Mi ne možemo zamisliti da idemo sjesti u kavanu na sat ili više navečer. To tamo ne postoji. Od ponedjeljka do petka se stalno radi. Tamo je život sasvim drugačiji. Samo vikendom imamo malo odmora. Podvukao bih da ljudi moraju biti malo strpljivi i moraju znati da je sve jedan proces kroz koji se nešto čisti. Odnosno kako je rekao pisac Janko Matko: „Pravda je spora, ali je dostižna“.
Intervju i fotografije: Wish hr
