Ivo Brešan priznati i nagrađivani hrvatski književnik i scenarist.
U intervjuu, koji vam donosimo, saznali smo kako ovaj umjetnik širokog raspona razmišlja o kazalištu, filmu, literaturi te kojeg se dijela svog života najrađe sjeća.
Pisac ste drama, novela, romana i scenarija. Da li vam raznovrsnost žanrova omogućuje bolje izražavanje i pristup publici?
Raznovrsnost žanrova ne proizlazi iz moje potrebe da se bolje prilagodim publici, nego iz promjena koje su se tijekom godina zbivale u meni. Kad sam bio mlad, više mi je odgovarala dramska forma, jer sam nekad bio glumac-amater, pa sam pisanjem drama udovoljavao svojoj nikad realiziranoj ambiciji da se pojavim na pravoj, profesionalnoj sceni. Kad sam se toga zasitio, osjetivši da teatar kreće nekim drugim putovima, kojima ga ja ne mogu slijediti, priklonio sam se prozi, romanima i pripovijetkama. U tome sam se osjećao mnogo opuštenije, jer nisam bio ograničen samo na dijalog, nego sam imao i druge mogućnosti izražavanja, naraciju i svoja osobna razmišljanja. A scenarije nikad nisam pisao na vlastiti unutarnji poticaj, nego na molbu redatelja koji bi mi došli s već gotovom zamisli. Bio sam neka vrsta obrtnika koji radi po narudžbi, ali pri tom daje i neki svoj kreativni doprinos.
Kazališne predstave često uprizoruju klasične komade smještajući ih u moderni kontekst? Može li se uzrok pronaći u nedostatku kvalitetnih modernih tekstova?
Dijelom je uzrok i u tome što Vi govorite. Ali ima još nešto. Redatelji nemaju petlje ili talenta da napišu vlastiti komad iz suvremenog života, pa se utječu klasičnim djelima, unoseći u njih neke modernitete, mijenjajući redoslijed scena, izbacujući neke dijelove i ubacujući nešto što autor nije napisao itd. Kao da publika bez tih inovacija ne bi u nekom klasičnom djelu prepoznala konflikte ili probleme koji i sada postoje. Uvijek sam se pitao zašto takvi redatelji ne stave iznad naslova sebe kao autora, a ispod Prema motivima iz drame ili romana toga i toga…
Redatelji znaju mijenjati scenarij u samom tijeku snimanja. Jeste li se susreli s takvim slučajevima i kako gledate na takve prilagodbe?
Takav slučaj imam i u vlastitoj obitelji. Kad sam napisao scenarij za „Kako je počeo rat…”, poslije toga sam radio s Vinkom na drugoj, pa trećoj i još ne znam koliko verzija. Pa ni onda nije bilo sve gotovo, jer su se brojne promjene vršile i tijekom snimanja. Držim to posve legitimnim, jer redatelj najbolje zna što je u scenariju filmično, a što nije. Osim toga, on se uvijek uzima kao autor filma (iako, prema međunarodnim propisima, pravo autorstva imaju još i scenarist i montažer i snimatelj). Ali što se može kad je takav običaj u svijetu. Svi znaju da je „Rosmarina beba” film Romana Polanskog, ali malo tko zna da je autor te priče i jedan od scenarista ugledni američki pisac Ira Levin.
Kao pisac imate li omiljeno mjesto za pisanje, preferirate li pojedini dio dana za rad?
Jedino mjesto za rad mi je moja radna soba s kompjutorom i laptopom. Na prvome pišem, a s drugoga šaljem e-mailom napisani tekst. Obično radim noću do 5 ili 6 sati ujutro, kad idem na spavanja. Ustajem oko 13 sati, doručkujem i ponovo radim do 18, kada izlazim u šetnju. Potom slijedi objed oko 20 sati, pa stanka i odmor do pola noći. Tada ponovo sjedam za posao.
Da li je nova tehnologija omogućila više slobode u pisanju nekog djela ili pisača mašina ima još uvijek svoju draž?
Ne znam što mislite pod novom tehnologijom, ali ako se radi o pisanju u kompjutoru, to omogućuje neizmjerno više slobode i brzine nego kad se radi na pisaćem stroju. Lakše se može dijelove teksta ubacivati, izbacivati, mijenjati im redoslijed, ispravljati pogreške itd. Ako nešto pogriješiš u pisaćem stroju moraš čitavu stranicu iznova pisati. Ipak, pisaći stroj mi ponekad služi za pisanje službenih dopisa.
Kada biste se mogli vratiti, makar na kratko, u “vremenskom stroju“ u neki dio Vašeg života koje bi to razdoblje bilo i zašto?
Možda Je to prvih 10 godina nakon što sam diplomirao i počeo raditi kao profesor na šibenskoj gimnaziji. Taj sam posao tada obavljao s ljubavlju, radio s učenicima i više negoli se od mene tražilo, spremao s njima predstave, družio se s njima i izvan nastave. Napokon bio sam tada stariji od maturanata svega 6 -7 godina, pa nisam osjećao neku generacijsku udaljenost. Kasnije se, u narednih 10 godina to rutiniziralo i svelo samo na ono što sam bio dužan raditi, da bi nakon 20 godina sve prešlo u noćnu moru. Tada sam napustio školu i prešao u kazalište.
Gdje ste sve putovali i koja je zemlja na Vas ostavila najdublji dojam kada su u pitanju ljudi, način života?
Putovao sam po raznim europskim zemljama, SAD-u i bivšem Sovjetskom Savezu, ali najsnažniji dojam na mene je ostavila Poljska. Dijelom su razlozi tome subjektivni; tamo su moji komadi najviše izvođeni i nema teatra koji nije nešto moje imao na repertoaru. Poneki komadi su čak doživjeli tamo praizvedbu i igrani prije nego kod nas (Svečana večera u pogrebnom poduzeću). Ali, naravno, u tome najviše prednjači „Hamlet u Mrduši Donjoj”. Zanimljivo je da mi i sada, preko Autorske agencije, stižu otamo molbe da se to djelo ponovo stavi na repertoar. Ali nisu moje simpatije za Poljsku samo osobne naravi. Ona je puna prekrasnih gradova: nekadašnji kraljevski grad Krakow, pa staro jezgro Warszawe, ili na sjeveru Gdansk, koji se doima kao grad iz bajke.
Kako uspoređujete način rada kazališta u kulturno razvijenom dijelu svijeta, a kako u Hrvatskoj? Gdje smo, što nam fali, kako treba najbolje?
Nažalost, već sam dosta daleko od te problematike da bih mogao kompetentno o njoj govoriti. Ali ovako, gledajući letimice neke stvari, došao sam do sljedećeg zaključka: Nekad se učilo da postoje tri književna roda: lirika, epika i drama. Nažalost, ovog trećeg više nema, ili živi u prastarim prašnjavim knjigama. Predstave se više ne rade prema novonapisanom književnom dramskom tekstu. Ako se posegne za nekim klasičnim, već sam rekao što se s njime radi. Ili se scenski prilagođuju neki romani i druga prozna djela. Tako je kod nas, ali tako je i u inozemstvu. Dugo sam želio napisati esej pod naslovom „Smrt dramske književnosti”, ali sam shvatio da bih za to morao pogledati veliki broj predstava, za što nemam ni volje ni afiniteta, pa sam odustao.
Čitate li možda svoje stare tekstove? Zašto?
Nikada. Kad to pokušam, uvijek naiđem na neke dijelove, zbog kojih se sada moram sramiti, jer bih ih sasvim sigurno drukčije napisao.
Koja djela i pisce najviše cijenite i iščitavate li neka njihova dijela isponova?
Naravno, to je uvijek bio i ostao do sada jedino Gogolj. Od suvremenih volim pročitati dobar povijesni, SF roman ili uopće fantastiku. Istaknut ću samo Kena Folletta, Dana Simmonsa i njegov roman „Ilij” te Carlosa Ruisa Zafona „Sjena vjetra”.
Kako biste procijenili mlade hrvatske pisce, što biste im rado poručili?
Svaki je mladi pisac svijet za sebe i ne može se generalno govoriti o svima ili im upućivati neku poruku. Ipak, ako već moram, poručio bih im da slijede svoj instinkt i uvjerenja, bez obzira na moguću reakciju sredine. Ali to oni znaju i bez mene.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Mario Topić
