Razgovarali smo s cijenjenom psihologicom i autoricom psiholoških priručnika, Ljubicom Uvodić Vranić.
Autorica popularnih knjiga iz psihologije Ljubica Uvodić Vranić, rođena je u Splitu, a psihologiju je diplomirala u Zagrebu. Radila je i još uvijek radi, u individualnom i grupnom radu, kao psiholog, terapeut, supervizor, savjetnik.. 1997. godine osnovala je udrugu “Petkom u pet” za psihološku edukaciju na Trešnjevci u Zagrebu.
Što nam je otkrila o svojoj najnovijoj knjizi “Avantura osobne promjene 3″ te o nasilju u obitelji, pročitajte u nastavku.
W: Jedna ste od najproduktivnijih hrvatskih autorica psiholoških priručnika te voditeljica udruge i savjetovališta za promicanje psihičkog zdravlja. Koliko Vas ovakav način rada ispunjava i da li ste zadovoljni svojim dosadašnjim radom?
Biti psihologinja od diplome do danas, razgovarati s tisućama ljudi o važnim temama ispunjava moj život smislom i nadom da su svi ti kontakti donijeli mojim klijentima nešto, kao što sam i ja od svih njih nešto naučila. Taj rad nije zanimanje nego poziv u koji se emocionalno investira s racionalnim uvidom i zadovoljstvom.
W: Što bi ste nam rekli, kada ste osjetili nagon prema psihologiji? Koji je bio razlog odabira tog znanstvenog područja?
Još kao mala sam bila socijalno osjetljiva i uvijek sam osjećala da sam ja zaista ja najviše dok komuniciram s drugima. Znala sam da želim još više naučiti o sebi i o drugima i iz vlastitog iskustva i na fakultetu i s knjigama. Čini mi se da ja i beletristiku čitam s namjerom psihološkog uvida a moja urednica kaže da i moji amaterski akvareli na svili izgledaju kao da ih je naslikala neka psihologinja.
W: Da li je Vaša nova knjiga “Avantura osobne promjene 3″, proizašla iz osobnih primjera ili i iz primjera pacijenata?
Moja treća Avantura u kojoj se govori o rastavljenim roditeljima rezultat je mojeg rada s mojim klijentima koji su mi dolazili ponekad sami a većinom u paru. Oni su zaštićeni tako što sam ja izmijenila neke činjenice i tako sakrila njihove osobne podatke. Ponekad sam dva stvarna primjera spojila u jedan. Osam primjera parova koji su imali ozbiljnih poteškoća u svojim odnosima su se sretno završila – ostali su zajedno u jednom primjeru se rastava i razvod dogodio tako da su uskladili svoje odnose i da surađuju, a ostali su primjeri poučni na drugi način. Knjiga ističe odgovornost roditelja prema svojoj djeci i obitelji i prijatelji. Poznato je da okolina može pomoći paru da normalnije komuniciraju u njihovom interesu i u interesu njihove djece. Djeca su nam u prvom planu. Na mladima svit ostaje.
W: Pod koju cijenu je obitelj održiva? Da li smatrate da će ona uvijek biti vječna?
Mislim da većina ljudi koji se rastavljaju zasnivaju ili žele zasnovati novu zajednicu, mislim da većina obitelji koja se sastoje od jednog člana želi imati veću obitelj, mislim da ljudi traže u prijateljima, u rodbini, u udrugama… neku vrst zamjene obitelji koje nemaju ili dopunu obitelji ako je imaju. Čovjek je čovjeku najveća potreba. Čovjek je čovjeku lijek. Imati obitelj znači graditi emocionalnu, financijsku i praktičnu zajednicu u kojoj mnogi tonovi i mnoge tišine izgledaju bolje i bogatije, jer je život kompozicija za najmanje četiri ruke: duet, tercet… pa cijeli orkestar.
W: Da li jedan roditelj ima više prava na dijete nego drugi? Ako je tako, zašto?
Ne, nema! Nije tako. Šteta što mnogi roditelji misle da je njihovo pravo veće. Mnogi roditelji nažalost misle i da su njihove dužnosti manje. Smisao je pravo da je ono za svakoga jednako. Smisao je roditeljstva da mi imamo, ako smo bili sretni, dva roditelja i da nam oba roditelja trebaju. Jedino je roditelj zlostavljač, roditelj koji je izgubio roditeljska prava sudskom odlukom – roditelj koji ima manja prava. Ili kako kaže naša narodna: !Za odgojit dite triba cilo selo! – a ja dodajem: A kako onda ne bi trebao i onaj drugi roditelj?!”
W: Što mislite, tko lakše prihvaća psihološku terapiju kada je u pitanju razvod. Djeca ili roditelji?
Ako se roditelji ne mogu sami dogovoriti međusobno – treba im pomoć od prijatelja, rodbine ili od nas stručnjaka. Na njima je sva odgovornost razvoda. Djecu uključujemo samo onda kad se teško nose s razvodom roditeljima da im olakšamo to razdoblje. Često se dogodi da djeca na ovaj ili onaj način pokažu kako su svjesni da je glavni problem u roditeljima. Dijete zna reći: “dajte, molim Vas, njih dvoje nekako uskladite i smirite.”
W: Koliko Vas primjeri pacijenata osobno pogađaju?
E to Vam je moja najveća mana. Ili možda vrlina. Ja se ne znam distancirati od mojeg posla pa obično doživljavam svoje klijente kao sebi drage i važne ljude s kojima zajedno prolazim njihove teškoće i muke.
W: Kakav pristup imate prema pacijentima? Da li primjenjujete emocije i da li su emocije presudne u radu s takvim ljudima?
U psihologiji je poznato da psihoterapeut osim svojih metoda ima svoju osobnost koja je važna za ustanovljavanja pozitivnog transfera u radu s klijentom; važno je međusobno povjerenje, poštovanje, uvažavanje. Kao što kirurg ima skalpel a anesteziolog anesteziju, psihoterapeut ima svoju osobnost koja je važan „instrument“ u terapijskom postupku. Kontrolirane emocije spojene s racionalnim uvidom važan su dio mojeg pristupa s pacijentima.
W: Još uvijek je nasilje u obitelji na neki način tabu tema. Što bi ste kao stručna osoba savjetovali ljudima koji se nalaze u takvim situacijama?
Nasilje nije primarno posao psihologa. Nasilje treba prijaviti policiji i nasilnika tužiti. Psihologu se ide dok smo u dilemi ili ako se teško nosimo s tom odlukom. Udruge koje se s time bave zaštićuju osobu koja je izložena nasilju, smještavaju je u sigurnu kuću ili se ona, ako ima uvjete smjesti kod rodbine i prijatelja. U mojoj knjizi “Avantura 3″ ima primjera koji objašnjavaju taj postupak i koliko je važno tajno pobjeći ili kod odlaska biti zaštićena svjedocima. Nikad se ne smije ostati sam s nasilnikom pogotovo kad ga se napušta.
W: Kako se ljudi trebaju nositi s lakšim ili težim načinom nasilja u obitelji?
Ako postavimo granicu nakon prvog lakšeg oblika nasilja i ne dozvolimo ni drugi lakši oblik nasilja, neće se ni dogoditi teži oblik nasilja. Ljudi dozvole nasilje jer ne reagiraju na vrijeme nego dopuste da to bude „normalno“ ponašanje preko kojega se prelazi. Ili povjeruju da se to više neće nikad ponoviti.
U mojoj “Avanturi 1″, “Zelenoj Avanturi” kako se zove, objašnjeno je koliko su važne granice koje drugim ljudima postavljamo.
W: Koji je omjer nasilja u obitelji danas i recimo prije pet godina? Da li smatrate da se smanjilo ili čak povećalo?
Povećalo se. A pogotovo se povećala svijest o tome da to ne moramo tajiti ni trpjeti.
W: Osnivačica ste udruge “Petkom u pet”. U svom višegodišnjem radu, što bi ste rekli koliki je pomak osviještenost ljudi na području kojem radite?
17 godina svaki petak u pet se družimo i učimo. Da, mnogi su se ljudi u tom našem druženju promijenili, podigli svoje samopouzdanje, počeli pisati, dobili čak nagrade, organizirali svoje izložbe… ili su obogatili i poboljšali svoju komunikaciju kod kuće, na poslu i u svojoj zajednici. Petkom u pet je udruga gdje učimo, družimo se i podržavamo međusobno. To je zelena oaza prijateljstva, svi smo tamo jednaki iako smo različiti.
W: Koje knjige biste preporučili našim čitateljima, kao neizostavni dio vlastite biblioteke, kada je u pitanju osviještenost ljudi?
A mislim da je moja zelena Avantura baza. Od nje treba početi a onda se može ići ili prema ljubavnim odnosima “Avantura 2″ ili prema traganju za spoznajom, o čemu psiholog priča sa svojim klijentima ili ako vas zanimaju rastave i razvodi, sprječavanje ili nošenje s njima, s posebnim akcentom na djecu, treba uzeti u ruke “Avanturu 3″ ili “Plavu Avanturu.”
W: I za kraj, što bi ste rekli, koja je formula za sreću?
Slobodno pokazivati svoje emocije u kreativnom upornom i marljivom radu i druženju.
Autorica: Azra Terzić
Fotografije: Uz dopuštenje Profila
