Marko Balinger

Marko Balinger, vizualni umjetnik, koji pršti svemirskom energijom i u svakom je času jednim korakom u budućnosti.

Čovjek koji smatra da je njegova likovnost samo fragment njegovog izričaja, jer uvijek želi stvarati u mediju koji nije nimalo skučen i kojim će izreći jedan detalj više. Pozitivac koji voli Hrvatsku i trenutno ne bi živio nigdje drugdje. Volio bi da ljudi čitaju bajke jer bi tada najviše naučili.

W: Kakve je prirode Vaša izložba u Zagrebu u galeriji „Udruga osmijeha“?
Inicijativa za ovu izložbu potekla je od mog prijatelja Daria Grubića, čija je organizacija i realizacija cijele izložbe. On je autor kataloga i cjelokupne promidžbe same izložbe. Izabrao je ovaj predivan prostor Galerije Osmjeha zato jer se naša likovna djela jako dobro uklapaju u prostor. Dario i gđa. Rumica Baranović, vlasnica ovog prostora, poznaju se već dugi niz godina, pa je zahvaljujući time prihvatila Dariev prijedlog za samu izložbu. Ova izložba u Zagrebu osmišljena je kao zajednički koncept koji je baziran na dugogodišnjem prijateljstvu između Daria Grubića, Mislava Bengeza i mene. Budući da svi troje dijelimo općenite afirmativne stavove u životu cijeli je projekt bio čisto zadovoljstvo. Izložba je koncipirana vrlo neformalno što bi konkretno značilo da sam izložio većinu svojih radova koji su iz moje privatne zbirke ili iz zbirke ljudi koji ih posjeduju. Početna ideja i cilj je bio pokazati posjetiteljima moje radove u kojima eksperimentiram s fotografijom, teksturom, podlogom i medijem. Volim se osloniti na koncept post kapitalističke umjetnosti, što bi značilo da u mojim radovima dominiraju stvari ili predmeti koji su izbačeni iz šire društvene uporabe ili se pak bave sličnom tematikom.

W: Vaši zadnji radovi su eksperimentalne prirode. Koji su mehanizmi tvog stvaranja, rada? Kako bi ih najbolje opisali?
Ne bih se zanosio nekim velikim umjetničkim konceptualnim idejama, nastojim takve stvari izbjeći. Mene više zanimaju termini kao što su vizualno, likovno, idejno. Konkretno volim što prizemnije termine koji meni uvijek pružaju najviše. Iskreno, nisam sklon deklarativnoj terminologiji, kako u osobnom likovnom jeziku i stvaralaštvu tako i u životu. Snažni dojmovi, koji se na umjetan način postižu prilikom uporabe filozofskih te umjetnička termina, postoji zato da bi se priroda ovog posla što više digla na pijedestal elitizma. Čak bih rekao da ne volim previše baratati akademskom terminologijom kada su moji radovi u pitanju, volim biti što prirodniji, prizemniji. Volim jednostavnost kako u životu tako i u umjetnosti. Ta jednostavnost je ponekada najteža stavka upravo iz razloga što nije uvijek na dohvat ruke, te moram pronaći način da pročistim ideju i te ju naknadno realiziram. Ljubitelj sam dobrog i kvalitetnog humora što isto tako nastojim prenijeti u svoj rad. Volim igru i nepretencioznost.

Postoji više mehanizama i načina prema kojima radim svoje radove. Jedni radovi nastaju na bazi eksperimenata s materijalima s kojima se želim eksperimentirati ili pak samo igrati. Neki radovi nastaju na bazi asocijativne prirode, iz moje svijesti i onda ih realiziram na materijalu i alatom koji mi odgovara u tom trenutku.

Način na koji ja radim i stvaram zapravo nije ništa novo. Ja samo to oblikujem i koristim postojeće na svoj način. Dosta radim u tehnici asamblaž (kolažiranje različitih predmeta i stvaranje trodimenzionalne kompozicije), volim miks mediju, volim eksperimentirati. Jedan sam od onih koji nemaju svoj tvrdo zacrtani izričaj, recimo to rukopis zato jer je to za mene prošlost. Ja uživam u konstantnoj različitosti u ovoj mojoj fazi stvaranja.Postoji određena odgovornost prema auditoriju koja je stvar etike , što nastojim poštovati.

marko-balinger-01

W: Gdje najviše voliš da stoje tvoja djela odnosno kome najradije prodaješ svoje umjetničke primjerke?
Kako još uvijek nasreću ne trebam živjeti isključivo od prodaje mojih radova mogu još uvijek komunicirati u prodaji oprezno s osobom koja je zainteresirana za kupnju. Jako mi je bitna osoba koja kupuje zato što ja ne vozim utrku u stvaranju i nemam neku veliku produkciju radova. U konačnici mi je bitno da mi osoba fundamentalno odgovara u nekim stavovima. Neke radove poklanjam jer se tada osjećam najbolje.
Kada je u pitanju tvrtka koja ima neki pozitivan koncept recimo bavi se ekologijom, proizvodnjom iz reciklaže i slično tada volim da u svom prostoru imaju moje djelo. Volim ljude koji su humanitarci, i filantropi što i osobno smatram za samoga sebe. Priroda ovog posla je davanje, a da bi mogli dati moramo biti puni a da bi bili puni moramo znati što nas čini takvima. Kako bi čovjek pružio najbolje u svom radu potrebno je da barata afirmativnim i kreativnim mehanizmima i vještinama.

W: Srednjoškolsko obrazovanje pohađali ste u Zagrebu, a Likovnu akademiju završili ste u Rijeci. Koji je tome bio razlog?
Jedan od razloga upisa u Rijeci je bio taj što iskreno nisam uspio upisati akademiju u Zagrebu. Pokušavao sam tri puta no kada mi to nije uspjelo, odlučio sam studirati u Rijeci u kojoj se bila otvorila Akademija primijenjenih umjetnosti. Kako sam u Opatiji imao otvoren obrt spletom okolnosti upisao sam fakultet u Rijeci gdje sam ga i završio.

W: Da li Vam je netko na riječkoj Akademiji od profesora ostao u posebnom sjećanju te da li Vam je netko bio izvor inspiracije u životu?
Svi su mi profesori na riječkoj akademiji bili odlični. U prve dvije godini akademija radili smo u dosta teškim uvjetima dok se nije otvorio kampus na Trsatu. Falilo je i novaca, ali i materijala potrebnog za rad studenata no unatoč svemu imali smo vrhunske hrvatske umjetnike i profesore koji su nas vodili te smatram da su praktički od ničega odradili savršeno obrazovanje studenata. Teško je izdvojiti određene profesore ali osobno sam najviše uživao na predavanjima Vladimira Gudca, Igora Eškinje, Dalibora Martinisa, Tomislava Brajnovića.

marko-balinger-02

W: Kako su izgledali Vaši počeci, tvoja prva samostalna djela?
Moji počeci sežu još iz Škole Primijenjenih umjetnosti, čak i nešto prije toga u samom vrtiću kada i svako dijete uostalom nešto crta. Moja prva izložba bila je nakon završene akademije u Rijeci u KUNS-u (Kulturno umjetničko društvo) na Sušaku gdje sam želio pokazati javnosti što sam ja zapravo na toj akademiji odradio, naučio. Svakako je najljepše raditi ono u čemu uživamo. Tada je ekvivalent uloženog vremena proporcionalan osobnom zadovoljstvu. Vrijeme doslovno proleti. Čovjek je tada produktivniji, fokusiraniji i može bolje i kvalitetnije obavljati svoj rad i pri tome uživati.

W: Kako teče suradnja s galerijama i muzejima što se tiče tebe i mladih umjetnika u nas i u svijetu?
Ljudi odlično reagiraju na vizualnu umjetnost. To je svakako za mene motivirajuće. Imam pozitivna iskustva s galerijama, premda je bitna dobra međusobna komunikacija te potom suradnja. Mislim da bi svi međusobno mogli malo više uživati u poslu i mi kao umjetnici i galeristi i kustosi, no to iziskuje malo više ambicioznosti.

Rekao bih da je vani nešto drugačija situacija kada su mladi umjetnici u pitanju. Konkretno
u inozemstvu i postoje ljudi koji se bave obilaskom umjetničkih studija, i po pitanju otkrivanja novih mladih umjetnika su puno ambiciozniji nego kod nas. Kod nas se nekako stječe dojam da bi sve trebalo biti, nazovimo to tako, servirano, kao gotova stvar. Međutim znamo da je stvarnost nešto drugačija. Istakao bih da dosta mladih umjetnika izbjegava neke formalne institucije koje im se čine preelitističke i koje uglavnom funkcioniraju nekim „utabanim“ putevima. Svakako bih još dodao da fali pojam kreativnosti u širem smislu riječi u tim velikim institucijama pa čak bih rekao i profesionalizma pomoću kojeg bi mogli više u duh današnjeg vremena uskladiti svoj rad i stvaranje mladih umjetnika.

W: Kada bi Vam prijatelji priređivali iznenađenje za rođendan s kojom osobom bi voljeli da Vas iznenade. Koga biste najradije upoznali?
Ha, zatekli ste me pitanjem. Naime, obično ja priređujem drugim ljudima iznenađenja. No kako bih ja doživio iznenađenje te vrste volio bih upoznati Johna Lennona za kojeg smatram da je jedan od najvećih konceptualnih umjetnika 20 stoljeća. Cijenim ga i kao mislioca i kao svojevrsnog lidera, svakako i kao glazbenika. Volio bih upoznati i Joseph Beuys-a također inspirativnog konceptualnog umjetnika iz Njemačke čiji su radovi i danas relevantni. Svakako znanstvenika i kreativaca antropozofije Rudolfa Steinera koji je jako puno toga ostavio čovječanstvu. Od pisaca volio bih upoznati Miroslava Krležu a isto tako rado bi upoznao Richard Dawkins-a koji je Britanski zoolog, etolog, teoretičar evolucije i popularno-znanstveni pisac.

W: Kako uspoređujete život u Hrvatskoj i nekim drugim zemljama posebno popularnim kada je u pitanju masovno iseljavanje mladih Hrvata?
Volio bih reći da je meni, bez obzira na cjelokupnu situaciju, Hrvatska zemlja koja me po svemu najviše zadovoljava. Ja ne bih volio trenutno nigdje drugdje živjeti. Smatram da ne treba postavljati pitanja „van sebe“ ili otići negdje drugdje kako bi našli odgovor kako biti sretan. Mislim da se sve da odraditi i u okruženju koje imaš i sa „materijom“ koja je trenutno na raspolaganju. Možda zvuči kao da je to zadatak namijenjen isključivo kreativcima, no mislim da je svaki čovjek jednako kreativan i da može kreirati i svoju budućnost bez obzira na to gdje se nalazi. Pojam kreativnosti u tom smislu nadilazi klasične oblike kreativnog izričaja te objedinjuje kreativnost u kontekstu načina življenja. Mislim osobno da je u zabludi svatko tko misli da će bolje živjeti negdje u nekoj obećanoj zemlji.Premda imam razumijevanja za ljude koji napuštaju našu zemlju zbog egzistencijalnih pitanja.

W: Kako bi nekom strancu predstavio Hrvatsku?
Hrvatsku bi predstavio kao zemlju bogatu prirodnim ljepotama i zemlju geografske šarenosti .Što se mentaliteta naroda tiče nažalost nebih mogao osobito nahvaliti budući da kolektivan svijest nije osobito izražena. Pojmovi kao što su zajedništvo , tolerancija , progresija, realno su zapušteni barem na nekom širem socijalnom nivou. Kao i svugdje na svijetu postoje afirmativni primjeri. Vjerujem da zvučim grubo, ali smatram da bih trebao biti skroz iskren, jer će čovjek koji bi posjetio prvi puta Hrvatsku tako i onako to sam shvatiti. Nažalost kod nas je razina svijesti dosta zagađena, letargična, pa čak i u nekim slučajevima prevarantska. Oni ljudi koji parazitiraju te ostvaruju osobnu korist na dosta neuređenim državnim institucijama i zakonskim apsurdima čine štetu onom djelu društvene zajednice koja se trudi na pošten način živjeti . Samim time onemogućava se dovoljno brza progresija društva u kojem živimo. Volio bih vjerovati da je to posljedica makro ekonomske krize a ne mentalitet ljudi. S druge pak strane u Hrvatskoj vlada jedan solidan duh u onim ljudima koji traže rješenje u trenutnoj situaciji.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Diana Mikloš

Facebook Like Button