Stjepan Razum

Kako istražiti svoje rodoslovlje, koje sve materijale i najstariju građu ima na raspolaganju za javnost Zagrebački nadbiskupijski arhiv te kako i tko ga koristi, saznali smo od dr. Stjepana Razuma u zanimljivom intervjuu:

W: U kojem su odnosu Hrvatski državni arhiv i Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu?
U jednom stoljetnom odnosu. Naime, već 1914. godine potpisan je između Zagrebačke nadbiskupije i tadašnjeg zemaljskog erara sporazum o depozitu gradiva Nadbiskupijskog arhiva i gradiva Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije.
Nakon rušenja Bakačeve kule 1906. godine, a uz tu kulu je bila i knjižnica, trebalo se naći neko rješenje za građu. Tada se i arhivska i knjižna građa pohranila u Hrvatski državni arhiv, odnosno Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, a vlasništvo te građe je ostalo nadbiskupijsko. Pristup tom gradivu tada je postao kao javnom gradivu.

W: S kojom vrstom građe raspolaže Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu?
Samo ime određuje i narav i rasprostranjenost gradiva. Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu čuva gradivo Zagrebačke nadbiskupije koja je nekada bila jedinstvena cjelina, a danas je podijeljena na čak četiri biskupije i jednu nadbiskupiju. Konkretno, gradivo koje je danas pohranjeno ovdje u Zagrebu je građa nadbiskupije i svih četiriju biskupija odnosno nekadašnje jedinstvene zagrebačke nadbiskupije.

W: Iz kojeg vremenskog perioda datiraju najstariji dokumenti i građa?
Možemo biti ponosni na naše gradivo, dapače gradivo Zagrebačke nadbiskupije može se mjeriti po svojoj starosti sa bilo kojim gradivom na području Republike Hrvatske, računajući i gradivo starih županija ili gradova.

Naš najstariji spis potječe iz 1134. godine, a rukopisna knjiga potječe iz 1334. godine što je dakle duboko srednjovjekovlje. Spomenuti spis je „Felicijanova povelja“. Felicijan je bio ostrogonski nadbiskup u Ugarskoj, a on je bio metropolit za Zagrebačku nadbiskupiju. Taj spis je zapravo jedno sudsko rješenje glede imovine u Dubravi kod Vrbovca kada je kralj darovao imovinu Zagrebačkoj nadbiskupiji, a biskup Felicijan je tim spisom to ustanovio i verificirao.

Najstarija knjiga je „Statut zagrebačkog Kaptola“. Kanonici tadašnjeg zagrebačkog Kaptola su tim statutom regulirali svoj unutarnji odnos i odnos prema javnosti. U tom statutu je sadržan i najstariji popis župa Zagrebačke nadbiskupije. Zato često određena župa slavi svoju godišnjicu postojanja upravo na temelju spominjanja te 1334. godine u „Statutu zagrebačkog Kaptola“.

W: Da li javnost ima pristup spomenutoj najstarijoj građi, a s obzirom na njenu starost?
To gradivo se nalazi u trezoru i ako postoji potreba ono se može pogledati no kako je sadržaj i najstarijeg spisa i najstarije knjige statuta tiskan i objavljen na više mjesta onda je kao takvo vrlo dostupno bez doticaja sa originalima. Također je sve prebačeno na mikrofilmove koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu.

W: Koja je vrsta građe s kojom najviše raspolažete?
Imamo puno toga iz srednjovjekovnog razdoblja. Spomenuo bih svakako da su u 15.stoljeću javni uredi, bilo papinski, carski, kraljevski, biskupski godišnje stvorili toliko spisa koliko je otprilike sačuvano iz cijelog prvog tisućljeća. Tako da i mi imamo obilje građe iz 15. stoljeća što je za neke ljude nepojmljivo. Naime kada neki vide spis iz kraja 19. stoljeća jako su uzbuđeni misleći kako je spis silno star, a mi imamo spise još petsto godina starije. Naravno puno je spisa iz novovjekovnog razdoblja što znači iz 16. stoljeća pa na dalje. Ljudi danas koriste gradivo takozvanog vjerodostojnog mjesta, a to znači gradivo javnobilježničkog ureda. Kaptol je nekada bio javno bilježničko tijelo i kao takav je ovjeravao spise, izdavao spise, potvrđivao spise, izlazio na teren utvrđivati neka stanja, uvodio u imovinu i nasljedstva, posredovao kod nasljedstva. Svi takvi spisi sačuvani su unutar kaptolskog arhiva. Tako ljudi koji istražuju svoja rodoslovlja, pogotovo rodoslovlja plemićkih obitelji, služe se upravo tim gradivom.

Mnogi pak ljudi koriste Kanonske vizitacije. To su zapisnici kanonskih pohoda, biskupa ili njegovog delegata u župi. Prigodom takvog jednog pohoda biskup ili njegov delegat sastavljali su zapisnik o stanju u župi i najstariji sačuvani zapisnik potječe iz 1622. godine. Ti zapisnici traju i danas za svaku pojedinu župu. Kada netko proučava povijest svoje župe, a takvih istražitelja ima dosta, koristi se upravo Kanonskim vizitacijama. Također su mnoge monografije, mnoge knjige o pojedinim župama napisane na temelju toga gradiva.

U zadnje vrijeme često se koriste Matične knjige. 1949. godine tadašnja državna vlast oduzela je od crkava odnosno župa njihove Matice kako bi ih prenijela u Matične urede kad one postaju javne Matične knjige. Ipak mnoge su župe uspjele zadržati oko 40% tih knjiga u svom vlasništvu prepisavši ih, a mi smo najveći dio tih knjiga u zadnje vrijeme dovezli i pohranili ovdje u Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu i sada ljudi dolaze istraživati upravo te Matične knjige. One su se u Zagrebačkoj nadbiskupiji počele voditi oko 1680. godine dakle od tada pa nadalje ljudi mogu detaljno ustanoviti svoje rodoslovlje, jer će u njima, listajući ih, naići na krštenja svojih predaka.

W: Da li smatrate da je materijal dostojno pohranjen i da se dobro čuva te da li je dobro vrednovan i proučen od strane povjesničara i ostalih znanosti?
Režim čuvanja je uglavnom zadovoljavajući. Imamo dva mjesta koja služe kao spremišta. Ovo spremište u kojem se nalazimo u Ulici Kaptol je samo prilagođeno spremište mada ono zadovoljava sve standarde. Optimalna vlažnost u prostoru za papir mora biti oko 55%. Ukratko, pomno pratimo vlažnost, vanjsku klimu i vremenske uvjete i prema tome sa odvlaživačima sušimo prostor, izbacujemo vlagu.

Iza Prvostolnice na Kaptolu imamo jedno spremište koje je 2000. godine uređeno po posljednjim svjetskim standardima. Mi se jako veselimo što se obnavlja naše sjedište na Kaptolu 27 i budući da se zgrada uređuje od temelja do krova i sva spremišta će biti uređena prema današnjim najboljim arhivističkim standardima.

Nema gradiva koje nije pregledano, iščitano. Spisi su prošli kroz mnoge ruke. Neke su cjeline sustavno obrađene i zatim objavljene, pogotovu razdoblje do 1300 godine. U Diplomatičkom zborniku – Codex diplomaticus svaki je spis do te godine objavljen od strane gosp. Smičiklasa i njegovih suradnika. Nama kao arhivu je cilj da što više ljudi dolazi i proučava spise koje posjedujemo. Konkretno mi u čitaonici imamo mjesečno oko 120 posjeta. Zadovoljni smo u smislu da taj broj raste, jer je prije nekoliko godina broj posjetitelja bio znatno niži. U tom smislu se osjećamo svrsishodno, ispunjeno jer nismo ovdje samo zbog spisa, građe već zbog ljudi koji mogu zadovoljiti svoju osobnu ili znanstvenu potrebu.

W: Koje znanosti, osim prirodno povjesničara, mogu bazirati svoja istraživanja na temelju materijala i građe koju posjeduje Nadbiskupijski arhiv?
Svaka ljudska znanost i struka imaju svoju povijest tako da svi oni koji žele izučavati povijest svoje struke naći će bar nešto korisno za svoju struku. Mi smo, razumije se, prvenstveno crkveni arhiv, ali on je u svom sadržajnom smislu vrlo, vrlo širok. Crkva se bavila kroz svoju povijest različitim područjima. Sve do 1874. samo se crkva brinula o školstvu i obrazovanju, država o tome nije vodila nikakvu brigu. Znači ako netko želi proučavati školstvo svakako će morati informacije potražiti kod nas. Crkva, odnosno biskupski Kaptol bio je veleposjednik. Cijeli Zagreb zapravo je izgrađen na kaptolskom posjedu. Žitnjak, Novi Zagreb, Medvednica, Sljeme bili su u vlasništvu Kaptola. U slučaju da netko želi proučavati gospodarsku povijest ovdje će naći obilje materijala, kao i glazbenog i ostalog materijala. Povjesničari umjetnosti pogotovo povjesničari arhitekture dolaze kod nas proučavati građu. Mi ovdje imamo mnogo nacrta Hermanna Bollea, dapače njegovu cijelu zbirku nacrta i to ne samo dijela koji se tiče Zagreba već cijele Hrvatske i Bosne što predstavlja nepresušno vrelo informacija. Nema možda čak, usudio bih se reći, struke koja ovdje u arhivu ne bi mogla naći nešto korisno za sebe.

stjepan-razum-1

W: Na koji način prikupljate povijesnu građu s obzirom na hrvatsku burnu povijest i prošlost kada niti crkve nisu bile pošteđene razaranja?
Već i prema sadašnjem važećem arhivskom zakonu iz 1997. godine gradivo u arhiv može doći na tri načina.
Jedno je po službenoj dužnosti. To točno znači, kada je riječ o državnim tijelima, da nakon 30 godina ona moraju po službenoj dužnosti predati svoju građu na čuvanje. Mi u crkvi također radimo na isti način kada već i nakon kraćeg vremena preuzimamo od naših ureda građu čime ih oslobađamo od količine gradiva.
Druga dva načina dolaska do građe je darivanjem ili kupnjom.

Mi najviše dobivamo gradivo po službenoj dužnosti. No, imamo i puno ostavština pokojnih svećenika nakon čije smrti na temelju njihove oporuke, pogotovo svećenika koji preminu u svećeničkom domu, čuvamo ovdje u arhivu. Ima i slučajeva osobnih ostavština koje smo dobili na dar. Ljudi su već za života oporučno zaželjeli da se njihova ostavština čuva ovdje u arhivu na Kaptolu. Spomenuo bih Anđelu Horvat povjesničarku umjetnosti čije se kompletno gradivo i zbirka iz njene knjižnice i arhiva čuva ovdje kod nas. Pokojna Lelja Dobronić povjesničarka Zagreba također nam je povjerila svoju građu pa čak i živuća povjesničarka Agneza Sabo već je dio gradiva predala na čuvanje nama. Spomenuo bih i Doris Baričević, vrlo aktivnu doktoricu, koja je oporučno već sada odredila da gradivo ide kod nas u arhiv. To su sve ljudi koji imaju povjerenja u ovu ustanovu. Većinu radova te osobe su izradile na osnovu gradiva koje su koristile iz ovog arhiva, a to su uglavnom, kao što sam spomenuo, povjesničarke umjetnosti pa onda eto žele da se i njihovi radovi čuvaju upravo ovdje.

W: Da li su različite zbirke, muzejski primjerci i riznice razasuti po crkvama i samostanima dovoljno dobro arhivirani i čuvani ili zub vremena polako djeluje?
Postoji jedna sustavna briga, ali nažalost ima nekih propusta kao i svugdje pa je neko gradivo propalo. Postoji trodijelni način čuvanja i brige dakle kroz muzeje, riznice i arhive. Dogodi se da sve tri ustanove čuvaju neko gradivo koje je vezano za drugu ustanovu. Znači nastojimo se dobro razlučiti, ali i dobro surađivati. Vezano za Zagrebački nadbiskupiju blaženi biskup Alojzije Stepinac osnovao je 1939.godine takozvani Dijecezanski muzej i povjerio je formiranje tog muzeja doktoru Kamilu Dočkaju, a sjedište je bilo na Kaptolu 28. Izlošci iz tog muzeja su izmješteni već 1971. godine na različite lokacije na Kaptolu zbog prenamjene zgrade u svećenički dom. Tim pothvatom kanilo se obuhvatiti sve najbolje od kipova, slika, raznih predmeta, crkvenog ruha, suđa. Ponekad se dogodilo da je zub vremena ili možda čak slučaj ljudske nebrige neki predmet doveo do toga da je on propao, ali to je zaista rijetkost. Specijalno područje ovog arhiva je preuzimanje građe pojedinih župa i njezino dovoženje ovdje, jer smo svjesni da se izvan arhivske ustanove ne čuva dovoljno dobro, a onda takva građa ne može biti ni od koristi. Mi građu preuzimamo, napravimo popis, uredimo i onda se zna što se tu čuva i tada ju korisnici mogu i koristiti kako valja. Taj postupak preuzimanja župnog gradiva još uvijek traje jer čekamo da se prostor na Kaptolu 27 uredi pa smo još uvijek ograničeni s prostorom, ali za sada imamo oko 60 župnih arhiva pohranjeno kod nas.

W: Da li u Hrvatskoj raspolažemo s dovoljno stručnjaka arhivista te kakav je interes za takvo zanimanje?
Naš Hrvatski državni arhiv ima preko stotinu, pogotovo od kada je Hrvatska neovisna i slobodna, osoba u arhivističkoj službi. Broj kadra se povećava u svim arhivima diljem Hrvatske. Arhivistička služba u Hrvatskoj oformljena je po županijama i nastoji se da svaka županija ima svoj takozvani državni arhiv, a u Zagrebu je to središnji Hrvatski Državni arhiv.

Kada je crkveno područje u pitanju situacija bi mogla biti nešto bolja. Ovdje kod nas u arhivu radi troje ljudi i bilo bi dobro da nas je više. Ja sam kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije školovan u Rimu, a ovdje radi još dvoje obiteljskih ljudi koji su zaposleni u Hrvatskom državnom arhivu, a radno mjesto im je ovdje kod nas. Redovita procedura zapošljavanja je išla preko javne ustanove.

Gledajući na potrebe drugih biskupija često bude imenovan za arhivista netko tko ima inače neku drugu dužnost, recimo da je župnik što nije baš najsretnije rješenja. Naime, posao zahtjeva uređenje i vođenje brige oko starih fondova i nove građe što je zahtjevan posao. Arhivu se treba posvetiti mnogo vremena. Mi smo u Zagrebačkoj nadbiskupiji najopremljeniji rekao bih, a po drugim biskupijama to baš i nije tako. Pismohrana nadbiskupskog duhovnog stola također ima osobu koja se brine oko građe pa nas je zapravo četvero ovdje u Zagrebu.

W: Često su povijesni događaji interpretacija momentalnih potreba sadašnjosti. Što mislite da li je želja i intelekt povjesničara poklekao pred silom, a obzirom da smo često svjedoci iskrivljavanja povijesnih činjenica i događaja?
Ovaj svijet ide nekim svojim paralelnim putevima. Ljudi koji se bave istraživanjima, povjesničari, znanstvenici znaju što je istina na temelju proučavanja. A ovaj javni medijski i politički svijet zapravo nameće nešto svoje. Ta dva svijeta rijetko se dodiruju i svatko ide svojim tijekom i putem. Znanost može napisati knjiga i knjiga, ali ljudi koji imaju drugačije interese neće se potruditi proučiti ono što je ustanovila znanost. Takvi ljudi drže se ukorijenjenih šablona i sa tim šablonama se manipulira. Ljudi koji se posvećuju istraživanju u bilo kojem području pa tako i na području povijesti nisu pokleknuli i oni znaju što je istina. To je vjerojatno neka garancija za budućnost pred nekim novim manipulatorima koji će onda možda naići na neki zid obrane preko kojeg neće moći te će napokon istina pobijediti.

W: Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu otvoren je za javnost. Što to točno znači i koje usluge pružate svojim korisnicima?
Mi smo otvoreni redovito kao i svaki državni arhiv i stranka može dobiti na uvid kako u državnim tako i u našem arhivu građu na uvid, naručiti je i zatim istraživati. Jedino u slučaju da je građa pod embargom zbog svoje „mladosti„ nije još dostupna za istraživanje. Mi strankama darujemo svoje vrijeme i mogu koristiti ovaj prostor. Danas ljudi koriste i fotoaparate pa mogu fotografirati neku građu pogotovo ako je sadržaj na latinskom pa treba više vremena da se prouči. Pojedine spise možemo i fotokopirati, imamo aparat za kopiranje. Također imamo aparat za mikrofilmove pa se građa može pregledavati i na taj način. Ovdje smo kako bi i pomogli, ako stranka naiđe na neke poteškoće pogotovo kada su u pitanju neki stari spisi. Tada im pomažemo iščitati ih. Svakako pomažemo na svim razinama kada je naša građa u pitanju.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Diana Mikloš

Facebook Like Button