Matija Dedić zasigurno je jedan od savršenih glazbenika današnjice koji osvaja onu publiku koja zna cijeniti dobar zvuk i jazz skladbe.
Odrastao je u Zagrebu u obitelji koja je živjela za glazbu pa stoga i ne čudi da je njegov životni put nastavio istim, još boljim stazama.
Što misli o životu u nekoj drugoj zemlji, kako vidi sebe kao glazbenika i koga bi volio upoznati te još mnogo zanimljivih činjenice pročitajte u najnovijem intervjuu s ovim jednostavnim čovjekom koji niže sjajne skladbe.
W: Što biste rekli čitateljima za sebe? Zapravo, tko ste Vi u vlastitim očima?
Ja sam ustvari ostao onaj isti koji sam bio i prije 30 godina. Dijete zaljubljeno u klavir i glazbu te u slobodno vrijeme odlazim na Cibonu.
W: Kakav je po Vama život muzičara u Hrvatskoj? Kada biste mogli živjeti negdje drugdje u svijetu gdje bi to bilo i zašto?
Nisam kompetentan odgovoriti na ovo pitanje jer sam prešao 40. godinu života i zahvaljujući dosadašnjem radu i uspjesima u regiji i inozemstvu živim vrlo pristojno, iako se bavim pretežno nekomercijalnom glazbom.
Mlađim muzičarima koji tek danas počinju nažalost teže je nego ijednoj generaciji koja se ovdje zatekla zadnjih 50 godina.
S obzirom na to da sam živio 6 godina izvan Hrvatske znam sve prednosti i mane života stranca.
Činjenica je da je kod kuće, ipak u dosta segmenata, ljepše i bolje ali nažalost moram spomenuti tužnu činjenica da smo kulturološki, stanjem svijesti, idealiziranjem “cajki” … zasigurno daleko iza mnogih razvijenih zemalja u kojima danas ne cvjetaju ruže, ali potreba publike za koncertima tipa jazz ili klasične glazbe je neusporediva u odnosu na našu publiku.
W: Vjerujete li da je muzikalnost stvorena pri rođenju, ili se muzičar može postati, ako se to jako želi?
Svi mi rođeni smo s više ili manje muzikalnosti. Neki poput mene imaju genetsku predodređenost a neki se jednostavno rađaju genijalni. Naravno, s fanatičnim radom puno se toga u životu može nadoknaditi.
W: Kada biste mogli upoznati nekog slavnog glazbenika koga biste izabrali i što biste ga voljeli pitati?
Volio bih upoznati Bacha ali to je nažalost nemoguće jer je davno otišao s planete. Njega bih imao neizmjerno puno toga pitati. Od živućih volio bih upoznati predivnu Sade Adu. Ne bih je ništa upitao. Samo bih joj zahvalio što postoji.
W: Što mislite kakva je budućnost jazza?
Budućnost jazza je preživljavanje, nažalost kao i kroz cijelu povijest glazbe. Divna je činjenica da je taj žanr dan danas ipak sve uspio preživjeti te uz klasični glazbu, uz dužno poštovanje ostalim oblicima izražaja i muziciranja, spada u jedine unikatne pojave u svijetu umjetnosti. Dvije bezvremenske vještine.
W: Neobično je u jednoj godini izdati tri, na prvi pogled, različita diskografska albuma? Kako je došlo do takve kreativnosti?
Ja sam odgajan da volim glazbu općenito, osim one koja je nekvalitetna, pretenciozna i u kojoj se prepoznaje ambicija iza koje ne stoji znanje i rad. Rad na svim glazbenim poljima odveo me i poslovno i duhovno na jako puno glazbenih putovanja i suradnji po cijelom svijetu. Zahvalan sam na tome te i dalje marljivo vježbam i pokušavam svakodnevno napredovati. Rezultati svega toga su mnogi diskografski uradci.
W: Kako ste odabrali skladbe koje ste odsvirali za dva nova albuma “Jazzy Bach” i “Matija svira Arsena”?
Očeve pjesme koje sviram su one koje najrađe sviram na klaviru i iz kojih mogu iznjedriti nešto svoje, neki zvuk koji me vodi dalje u eksperimente sačinjene od emocija i zanatskog pristupa glasoviru.
Moj otac ima puno lijepih pjesama koje jednostavno ne zvuče tako lijepo kad ih ja sviram. Specijalan naglasak uvijek dajem i Arsenovom opusu za filmsku glazbu koji je po mnogima jednako bitan kao i njegovi veliki ljubavni hitovi.
W: Za oba albuma kandidat ste i za osvajanje nagrade Porin. Kako ta nominacija utječe na vas?
Za sada imam 23 Porina od 1999. godine i ne mogu se žaliti. Nedostaju mi još dva i mislim da spadam generalno i zasigurno u najgornji dom osvajača te nagrade uopće.
Specijalno bi me veselio Porin za najbolji album općenito u 2015. te bih isto tako bio sretan da ga osvojim za projekt BACH zajedno s Darkom Jurkovićem.
Autor: Diann Mikloš
Fotografije: www.matijadedic.hr
