Tolstojev roman „Ana Karenjina“ nezaobilazno je štivo svakog ljubitelja književnosti, pa iako obrađuje različite društvene i gospodarske teme, najupečatljiviji dio romana je ljubav Ane i Vronskog.
Ana je supruga i majka, ali zbog ljubavi napušta muža i sigurni građanski život i odlazi živjeti s Vronskim. Okolina ju osuđuje što ona vremenom sve teže podnosi, ali kada zaključuje da ju Vronski više ne voli, baca se pod vlak.
Početna rečenica romana o sretnim i nesretnim obiteljima pripada među najčešće književne citate uopće, ali je glazbenik Karlo Hubak, autor i redatelj autorskog projekta pomoću kojeg traži „odgovor na roman Lava Tolstoja iz 1877. godine, uz klavirsku glazbu Sergeja Rahmanjinova“, uzeo drugi citat i uvrstio ga u naslov predstave „Anna Karenjina: Hoću ljubav, a ljubavi nema.“ (Zagrebački plesni centar – Koreospektar , UO TeatruM i Rusija- promet, 18.2.2022.).
Posebnost predstave leži u ravnopravnosti triju različitih žanrova (tzv. križanje žanrova ili cross genre), a to su koncert klasične glazbe, suvremeni ples i stand up nastup. Na pozornici se izmjenjuju Hubakovo klavirsko sviranje i nastup plesačice/ koreografkinje Tesse Ljubić koja pleše uz pratnju techno glazbe, pa nema izravne veze između njegovog sviranja i njezinog plesa.
Dok on svira ona mirno sjedi, a dok ona pleše on pažljivo promatra njezin nastup. Upravo u toj uzajamnoj pozornosti leži temelj njihove komunikacije, jer kada bi ona plesala dok on svira, svatko od njih bio bi zaokupljen vlastitom djelatnošću.
Svaki Hubakov svirački dio završava nekom pričicom, jer kako sam objašnjava, činio je to i prije kako bi zbunjivao slušatelje tj „budio njihovu uspavanu pažnju“(„Visoka i niska materija – stari štos“ ), ali sada su glazba i govorni dio ravnopravni.
Svaki klavirski fragment je relativno kratak i traje otprilike koliko i vrlo duhovite pričice, koje su u početku naoko bezazlene (objašnjenje zašto je riskantno uzeti mačku u kuću), no polako postaju sve osobnije pri opisima ljubavnih nevolja. Ponekad su šaljive, ponekad sažalne, ponekad podrugljive (u slučaju „pjesmuljaka“ koje je pjevao svojoj odabranici dok je bio „zaluđen“) i taman kada je zaključio da sve to oko ljubavi i žena nema smisla…
Tessa Ljubić plesom „ilustrira“ Hubakove priče i odlično funkcionira njihova različitost u pristupima: ona njega gleda sjedeći mirno na stolici , dok on nju motri prilično emotivno (ne baš uvijek nužno pozitivno). Odličan primjer za to je plesna izvedba koja djeluje poput zavođenja, ali neočekivano završava njezinim pokazivanjem „srednjeg prsta“!
Draž ove predstave leži u jednostavnosti (kostimi Ankica Wagner, svjetlo Tomislav Maglečić), duhovitoj priči, doziranoj dinamici i šarmantnoj neposrednosti.
Fotografije: Mia Štark
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
