Nježna i brižna račica

Roman „Susjed“ Marine Vujčić (vbz, 2015.) inspirirao je glumicu Vesnu Tominac Matačić da ga prilagodi za kazalište i izvede kao monodramu u režiji Janeza Vajevca i koprodukciji Zagrebačkog glumačkog atelje i Teatra Exit (2019.), no kako su lokalne i globalne prepreke ometale moj susret s predstavom, uspjela sam je pogledati dvije godine nakon premijere (Studio Exit, 29.1.2022.).

Roman prikazuje osamljenu ženu koja u jednom trenutku uočava tračak moguće bliskosti. Silazeći sa četvrtog kata, ona svakog jutra susreće muškarca s drugog kata i oni si požele „Dobro jutro“. Ti neplanirani, ali stjecajem okolnosti stalni susreti, postaju središtem njezina života.

susjed-predstava-1

Zaključivši da je njezin susjed samac, počinje mu kuhati i ostavljati hranu na njegovu pragu (kao rak u horoskopu, ona brine za druge ). Drugog dana on na istom mjestu ostavlja opranu posudu što ona doživljava kao vrstu dijaloga.

Sve njezine aktivnosti, od kupnje nove odjeće do smišljanja finih jela, vrte se oko susjeda – opsjednuta njime pronalazi razne „znakove“ koji joj kazuju da joj je on sklon. No onda jednog dana, vrebajući kroz prozor njegov povratak, uočava da pokraj njega korača neka žena!

Vesna Tominac Matačić izdvojila je iz romana sve nužno za razumijevanje ove priče i za prikaz ,osamljenošću i otuđenošću, sluđene žene. Iako je predstava označena kao monokomedija zbog puno duhovitih opaski i nerijetko šašavih zaključaka, meni djeluje poput potresne priče o (našim) mogućim susjedima koji „nevidljivi“ zdvajaju iza zaključanih vrata.

susjed-predstava-2

Facijalnim grčem i sputanim gestama Tominac Matačić odlično prikazuje ženu koja ni u što nije sigurna: niti jesu li njezini zaključci ispravni, niti jesu li njezini potezi efikasni, niti kamo sve vodi. Smiješak nije radost nego strepnja. Budući da je postala rob vlastitih želja, vješto pronalazi izgovore za loše događaje.

Glumac i redatelj Janez Vajevec (1946.-2021.) iz Glumačkog studija braće Vajevec (s mlađim bratom Andrejem) odlično zna kako treba raditi s glumcima ( 1989. utemeljio je Zagrebački glumački studio), pa iako je osim jedne stolice pozornica prazna, mi sasvim jasno vidimo kako glumica obavlja kućanske poslove, kako joj se mijenja raspoloženje i kako nas uvlači u svoju osobnu dramu.

Jedina pomagala pri tome su glazba (Zvonimir Dusper) i svjetlo (Domagoj Klasić). Jer Vesna Tominac Matačić nosi breme svoje anti-junakinje koja izgubljenu nadu nadomješta klicom zloće. Iako smijemo reći da kazalište nije život, nego da ga imitira , mnogima zbog toga nije nimalo lakše.

Osobito ako im posluži kao zrcalo.

Fotografije: Boris Krstinić

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button