Put u Istanbul: pripremam se za neočekivani put

Pripremam se za neočekivani put u Istanbul i time moje uzbuđenje raste svakim danom.

Sjedim u uredu, gledam kroz prozor, imam onaj zatupljujući pogled, lagano me uzima ova hladnoća, počinjem se osjećati kao da mi je zima ušla u kosti i u pravi tren samo sekundu prije nego sam se pretvorio u jetija, stiže mi mail koji nisam očekivao i zahvaljujući njemu vratio sam se među žive.

Moj posao managera je vrlo stresan a putovanja su mi jedini ispušni ventil i jedni ventil koji me puni pozitivnom energijom. Sasvim slučajnim klikom na dio maila, došao sam do dijela gdje mi je pažnju zaokupila cijena let za Istanbul. Samo 870 kn sa svim taxama, direktni let iz Zagreba i karata još uvijek ima.

Otvaram ponudu i paralelno gledam kalendar kada će moja rit vidjeti i taj komad prekrasnog svijeta. Datum je tu, osmijeh mi je lagano na licu, zovem agenciju, potvrđujem datume i označavam crvenim markerom na kalendaru dane kada me nema u hladnom i snježnom Zagrebu.

Odmah nakon što sam sve riješio i imao kartu u džepu, pravim se važan i svima šaljem poruku da dasa ide u Istanbul. Nakon nepunih pet minuta, kreću poruke sljedećeg sadržaja; bilo je i vrijeme, što si toliko dugo čekao da vidiš taj predivan grad, pa kaj ti nisi već bio tamo-daj ne zezaj…

Istu večer radoznalost mi nije dala mira i zanimalo me što je u tom gradu toliko posebno, zašto su svi već bili tamo i zašto su sva iskustva pozitivna i zašto su svi pomalo ljubomorni na moj izlet.

Nakon više od 2 sata čitanja foruma i glavne stranice Istanbula, oči me krenu peckati, glava mi je puna naziva trgova, džamija, neobične hrane, ulica i dućana.

Prvo sam pokušao sve zapamtiti, ali onda sam sebi rekao da nisam od onih koji moraju znati ime pudinga ili bureka bez kojeg ne smijem napustiti grad tako da sam se odlučio prepustiti gradu, neka me iznenadi. Jedino što nisam prepustio slučaju, bio je hotel.

DSCN3293

Rezervirao sam ga preko meni najdražeg booking.com-a, i nisam požalio. Dakle, s jednim kvalitetnim papirnatim vodičem, s nešto para u novčaniku, zaputio sam se tamo gdje bi mi trebalo biti ljepše, toplije, mirnije i naravno potpuno drugačije od onoga što sam do sada vidio i doživio.
Svaka čast avio kompaniji, jer prije nego sam kročio na tursko tlo, nahranili su me u avionu, pustili mi tursku muziku i jedan kratki film.

Ali kako sam ja od onih koji voli osluškivati rad motora i promatrati izraze lica stjuardesa, kako bi mogao naslutiti po njihovim grimasama da se rušimo i da nam nema spasa, ipak smo jedva za glavu izbjegli pad, te za dva puna sata ne prisilno i sasvim pristojno se spustili na tursko tlo, u Istanbul.

Prvi dojam aerodroma, ljudi i okolice bio je na nivou, a ja držim taj nivo jako visoko, tako da mi je nekako bilo čudno ali me je u istinu i veselilo. Sve se odvijalo kao u najljepšem snu.

Iako se red na kontroli pasoša činio vječnim, prošao sam ga u 10 minuta, kofer me čekao odmah iza ugla a bus za grad odmah iza drugog ugla. Taksiji su zahtjevnija opcija ako Vam se da cjenkati i vozikati okolo naokolo i na kraju platiti 5 puta više nego bus.
Ja se iskreno ne volim cjenkati i kada mogu za 5 eura umjesto za 25-30 eura taksijem, voziti se ultra komfornim busom, radije biram puno ljudi oko sebe nego jedan na jedan s taksistom.

Dakle, svakih pola sata voze busevi na aerodrom i s aerodroma i tako do jedan u noći i onda od 4 ujutro. Da, bitno je reći da taj bus vozi do modernog i kako oni kažu europskog dijela grada, i ako Vam je tamo smještaj onda će Vam sve biti u razmaku od 20 tak minuta pješice.
Ako ste smješteni u starom dijelu grada, i nemate para ili kao ja, ne želite dati za taksi onda idete podzemnom. Ne biste vjerovali, ali oni to imaju a mi se nazivamo metropolom.

Što me čeka dalje, kakav je grad i kuda se zaputiti..
Tomislav Gojšić
Tekst omogućio suradnik/kolumnist Tomislav Gojšić