Autobiografski roman Sandre Petrž svakako je hvale vrijedna knjiga hrabre žene koja je opisala trenutke svog života koji su bili iznimno teški, kao i svi momenti onih žena koje se teško nose sa zlostavljačima.
Glumica, voditeljica plesnih tečaja i koreografkinja bila je žena poznatog estradnog pjevača, ali se oduprla nasilju i odlučila svojom knjigom otvoriti vrata izravnom iznošenju i osvješćivanju društva oko agresivnih osoba iz naše bliske okoline te pružiti nadu svima onima koji se nalaze u vrtlogu straha za boljim životom.
W: Od kuda ste dobili snagu za autobiografsku knjigu “Sandročka, zlostavljana” u kojoj progovarate o svom vlastitom životu?
Toliko se dugo u meni skupljala tuga i više nije bilo slobodnog mjesta gdje bih ju mogla pohraniti. Jednostavno je u meni nešto puklo, sazrelo i kad sam krenula pisati nisam stala niti sam imala ikakve pauze u pisanju. Vrlo sam brzo napisala u grubo sve, a onda sam poslije samo dodavala i popravljala.
W: Kako ste se nosili s ponovnim susretom i opisivanjem tih proživljenih trauma?
Dok sam pisala sve sam ispočetka proživljavala, svaku situaciju. Očito sam pišući morala sve do kraja isplakati. Bez obzira, uvijek ima suza za pojedine od tih trenutaka.
W: Da li borba za vlastiti život i život svoje ljubljene djece ostavlja neizbrisive tragove ili s vremenom i to blijedi?
Borba za vlastiti život i život mog sina ostavila je neizbrisiv trag. Istina je da to više nije toliko bolno, ta emocija nema više toliku snagu. Sada kad pričam o tome pričam kao da se to događalo nekoj trećoj osobi. Tako manje boli. Osoba koja je toliko ranjena kao ja nikada ne može potpuno ozdraviti. Ali, može odlučiti dati priliku sebi i svom djetetu da žive u zdravom okruženju i budu sretni.
W: Potiče li i ohrabruje li vaša knjiga ostale žene koje se nalaze u sličnim situacijama?
Ako moje javno i glasno prozivanje mojih osobnih zlostavljača ništa ne govori i nikakvu poruku ne šalje drugim ženama, onda nisam uspjela. Nije sad više stvar u prodaji knjige. Želim ovim mojim nadasve hrabrim činom potaknuti sve žene sa sličnim problemima da javno progovore o tome. Mislite li zaista da je meni lako i ugodno pričati o svojoj intimi? Nije! Ali, netko mora prvi progovoriti glasno. Ako šutimo izgleda kao da štitimo zlostavljača. Mi patimo, šutimo, a idioti i dalje slobodno šeću tražeći možda novu žrtvu.
W: Zašto ovakve priče postoje? U koga bi mogli uprijeti prstom kao u glavnog krivca?
Upirem prstom u sve svoje zlostavljače. Znaju oni koji su. I poručujem im: “Ja vas se ne bojim! Došlo je vrijeme da se vi bojite mene!”. Žene, kad osvijestite taj dio u sebi onda ste na pravom putu.
W: Imate li osjećaj da vaša knjiga mijenja ili pridonosi boljem osvješćivanju javnosti i institucija koje bi trebale biti uključene?
Što se tiče institucija mogu reći da iz mog osobnog iskustva većina njih ne radi svoj posao kako treba. Nema više empatije, rijetka je ili je uopće nema. Postoji samo borba za fotelju i smještanje vlastite guzice u nju.
W: Iako u većini slučajeva žene budu zlostavljanje imate li saznanja o zlostavljanim muškarcima?
Ja sam bivša zlostavljana žena. Pretpostavljam da možda postoje i takvi slučajevi. Ali, to nije moj problem jer ja sada pričam o zlostavljanju nad ženama.
W: Što je potrebno za ulazak u novi brak nakon ovakvog traumatičnog iskustva? Kako steći povjerenje u neku novu osobu?
Kao što sam napisala u svojoj knjizi “Sandročka, zlostavljana”, nakon prvog braka koji je bio sve drugo samo ne brak kakav sam priželjkivala, nakon sve patnje, tuge, spašavanja sebe i djeteta, bježanja iz takvog braka, odlučila sam da ne želim nikakvu ozbiljnu vezu s muškarcem. Neko sam vrijeme bila sama. U jednom trenutku, kad sam to najmanje očekivala, dogodio se čovjek koji me je vrlo ozbiljno zamolio da mu pružim priliku da mi dokaže da on sam ima dovoljno ljubavi i za mene i za mog sina. Jednostavno sam riskirala. Željela sam osjetiti kako to izgleda biti uistinu voljena žena. Kako to izgleda biti u vezi, braku, a disati punim plućima. Sin je dobio pravog tatu, a ja prekrasnog supruga. S početka nije bilo lako, ali opustila sam se s vremenom. Iako mislim da nikad više nikome neću vjerovati 100%. Sve što sam rekla je vrlo iskreno, iz dubine duše jer ja drugačije ne mogu, ne znam i ne želim funkcionirati.
Autor: Diana Mikloš
