Silvije Tomašević priznati je novinar i urednik koji je radio za mnoge hrvatske i svjetske medijske kuće.
Svoju karijeru gradio je je na mjestu urednika vanjske politike kao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista te kao dopisnik Slobodne Dalmacije. Od 1984. godine živi i radi u Rimu i Vatikanu odakle se javlja i izvještava za HRT, HINU, za radio Deutsche Welle i britanski radio BBC. Svoja iskustva nizao je i na radiju RAI International te Radio Vatikanu. Priroda posla donosi mu poznanstva i druženja s Papom Ivanom Pavlom II, Benediktom XVI te Papa Franjom. Mnoge trenutke njegove vrhunske karijere, stavova i iskustava prošli smo u intervjuu koji vam donosimo u povodu objavljene knjige Silvija Tomaševića “Papa Franjo”:
W: Svjedok ste djelovanja trojice papa, svaki od njih je živio i radio sa svojim stilom, filozofijom i u političkom okruženju. Koji je od njih ostavio najdublji dojam na Vas?
Svaki na svoj način. Ivan Pavao II. bio je Papa naše povijesti. Stigao je iz zemlje koja je bila iza željezne zavjese i utjecao je na njezin pad. Posebno je bio blizak hrvatskom narodu, za koji je, tijekom svog prvog putovanja u rodnu mu Poljsku nakon što je postao poglavarom Katoličke crkve, rekao kako je prvi među slavenskim narodima koji su preuzeli kršćanstvo. Benedikt XVI. je izuzetni teolog, koji nije imao mnogo kontakata s ljudima, nije bio svećenikom kao što je to bio Wojtyla, pa prema tome nije zračio simpatiju kakvu je imao njegov prethodnik. No, govori Benedikta XVI. o razumu i vjeri su duboki, znakoviti. Franjo je prvi Papa s tim imenom i već to govori o njegovu karakteru i njegovu apostolskom programu. Osobno sam pod dojmom Franje, jer je Papa koji ne prijeti Božjim sudom, već govori kako Bog uvijek prašta. Čim je počeo govoriti kao novi Papa kazao sam u prijenosu na HTV-u, te napisao u Večernjem listu, kako s tim papom više nećemo nikada trebati objaviti naslov tipa: Vatikan osuđuje.
W: Papa Franjo unio je novi neposredniji pristup životu i radu u Vatikanu. Da li se njegova poruka zbog takvog načina čuje dalje i zvoni jače?
Franju vole vjernici. On s njima komunicira izravno, ne samo što ih naziva telefonom, što šalje cvrkute itd., već i tijekom općih audijencija i angelusa razgovara s prisutnima na Trgu Sv. Petra, pa i tijekom govora. Traži od prisutnih da ponavljaju s njime neke izraze, pita ih, a oni moraju odgovoriti uglas, neke stvari, kao na primjer mole li krunicu, jesu li bračnom paru kazali da ga vole. Njegova se poruka svakako čuje mnogo dalje. Američka glasila, koja su inače posvećivala manje pažnje njegovim prethodnicima, sada Franji posvećuju naslovne stranice.
W: Da li zbog Pape Franje u Vatikan dolazi više ljudi i primjećuje li se veće zanimanje za njega samoga ili za vjeru kao takvu?
Mnogo, mnogo je više vjernika, pa i turista, na Trgu Sv. Petra od kada je Bergoglio postao papom. On govori što vjernici žele čuti, odnosno da neće biti osuđeni za grijehe, već da će im oni biti oprošteni ako pitaju oprost. Nemojte se libiti pitati oprost, poručuje Franjo i kaže kako je i on grešnik, a to ga približava običnim ljudima.
W: Po vašem mišljenju da li će nas papa Franjo i dalje nastaviti iznenađivati svojim pojavama i poukama?
Franjo će iznenađivati one koji još uvijek gledaju na Crkvu kao na nekoga tko sudi. Govori kako vrata Crkve moraju uvijek biti otvorena i za sve osobe. Dakle, ne sudi ili udaljava od Crkve one koji prema crkvenoj dogmi žive “neregularno” kao što su rastavljene i ponovno oženjene osobe. Vrata Crkve moraju i njima biti otvorena, odnosno osnovno je pitanje što može svećenik učiniti za neku osobu, a ne da li određena osoba živi prema crkvenim zakonima. Papa Franjo drži kako je milosrđe Boga iznad svega. Oni koji tako ne misle bit će iznenađeni njegovim postupcima.
W: Kao dopisnik iz Rima i iz Vatikana imate li drukčiji pristup kada izvještavate iz ta dva različita, a opet toliko bliska mjesta?
Nastojim uvijek biti što je moguće više objektivan. Jednom me jedna osoba prilikom promocije knjige “Tito u Vatikanu” pitala jesam li vijernik ili nisam, jer da to ne može zaključiti na osnovu mojih tekstova. Odgovorio sam mu kako mi je dao najljepši kompliment, na što je odustao od pitanja. Dopisnik i općenito novinar, mora biti što je moguće vise objektivan, odnosno prenijeti događaj čitateljima i slušateljima ili gledateljima, te ih nikada ne smije podcjenjivati. Ja sam već 30 godina dopisnik iz Rima i Vatikana, a više od 40 godina novinar i dan danas bih mogao potpisati svaki tekst koji sam napisao u tom razdoblju. Što znači da nisam pisao s nekim predznakom, radi toga da se zadovolji nekoga, već sam prenosio događaj. A u komentarima nisam dijelio pohvale.
W: Tko određuje koje događaje ćete pratiti i da li bi željeli imati malo više vremena i prostora za izvještavanje?
Svaki novinar, bez obzira koji status ima (komentator, kolumnist…), mora ići na mjesto događanja, jer jedino tako može izvijestiti i jedino tako može napisati valjani komentar. Ja ne volim tzv. salonske novinare, koji pišu tekstove bez da izađu na ulicu, iz svoje fotelje. I, kada ste na licu mjesta možete prenijeti atmosferu, a ne samo podatke. Kada je jedan hrvatski speleolog ostao zarobljen u jami u Alpama, iznad Torina, iz redakcije su me pitali želim li ići pratiti njegovo spašavanje. Bez oklijevanja sam krenuo. Bilo je nekih kolega koji su me pitali, otprilike: zašto ideš u planine, pa ti si kolumnist? Svaki novinar, ako želi raditi taj zanat, koji je zapravo strast, kako je naše zanimanje ocijenio Ivan Pavao II., mora biti na mjestu događaja. Ili kada je bio potres u Aquili. Otišao sam tamo prije negoli su me pitali iz redakcija želim li otići. Neki kolege iz hrvatskih redakcija koji su krenuli prema Aquili javljali su kako su ostali u Rimu, jer se do potresenog područja ne mogu probiti, a ja sam se istodobno s tih prostora javljao uživo. Upravo nakon jednog priloga iz Aquile nazvala me voditeljica vijesti i kazala kako je srećom prilog pogledala prije, jer da bi se rasplaka pred kamerom da ga je čula uživo. Nisam ništa srcedrapeteljnoga kazao, već sam samo prenio događaj s lica mjesta. Novinar (inače ne volim izraz istraživački novinari, jer mislim da svi trebaju biti istraživački), koji izvještava s nekog događaja, ne bi smio napisati ono što nije vidio. I svi, od početnika do onoga s najvišim položajem, ne bi smjeli upotrebljavati pridjeve, jer je subjektivan ocjena što je najljepše, najgore, naj, naj…na svijetu.
W: Koji set vještina koristite dok radite na pisanju za dnevne tiskovine, javljanja uživo i snimanju za reportaže te kako se prilagođavate formatu?
Uvijek treba promisliti, ja kažem mućnuti glavom, prije negoli se nešto iznese, pa i ako to prenesu novinske agencije. Danas ima mnogo slobodnih novinara (ja sam također slobodnjak od 1990. godine kada sam otišao iz Vjesnika) koji pišu bez kriterija, odnosno bitno im je da se objavi informacija pa im tako biva plaćena, pa ne provjeravaju njezinu valjanost. I to se odnosi na poznate novinske agencije i listove, koji nemaju više svoje dopisnike po svijetu, jer je to skupo, već se oslanjaju na slobodnjake. Prije negoli se nešto prenese, nečije mišljenje, bilo bi potrebno provjeriti je li to uopće moguće. Primjer? Britanski list je napisao kako će prije gradnje neke džamije u Italiji biti raspisan referendum, a citirao je jednog političara Sjeverne lige. Tako što ne samo nije ustavno, već bi se tome protivio i Vatikan. Kod javljanja uživo nikada ne čitam tekst, niti ga pripremam. Znam o čemu moram govoriti, ali ne pripremam posebni tekst. Volim adrenalin koji poraste dok se javljam uživo. Mislim da bi i voditelji dnevnika trebali govoriti bez čitanja. Tako rade, na primjer, na talijanskoj tv-postaji La7 i dnevnik je jako gledan. Dakako da to zahtjeva veliko znanje, ali istodobno daje gledatelju osjećaj koji ne može prenijeti netko koji čita pripremljeni tekst.
W: Kako jedan prosječan Talijan gleda na trenutnu krizu i odnos EU prema Italiji, posebice s velikim teretom izbjeglica koje svakodnevno pristižu?
Za krizu optužuje političare koji nisu na vrijeme prilagodili administraciju novim zahtjevima. Malo je onih koji nasjedaju onima koji za krizu optužuju Europu, jer svatko mora trošiti koliko zarađuje. Ne može se živjeti iznad mogućnosti. U Italiji, pa tako i u Hrvatskoj, živjelo se iznad mogućnosti, pa sada treba platiti račune. Prosječni Talijan nije rasist, pa ne gleda na izbjeglice s mržnjom. Mržnju šire oni političari koji s oko pet-šest posto glasova, podilaženjem ksenofobima, žele ući u parlament i imati lijepu plaću. Potrebno je zaustaviti one koji zarađuju na izbjeglicama, koji im nude prijevoz do Italije ili ih zapošljavaju na crno u Italiji.
W: Da li imate priliku i putujete li često po Italiji? Koje mjesto ili regiju bi, osim Rima, preporučili za posjet?
Prošao sam cijelu Italiju, ali ne mogu kazati da sam vidio sve što je za vidjeti ili što me zanima. Italija je prepuna zanimljivih mjesta i bogata je kulturnim blagom. Teško je nekome nešto preporučiti, jer svatko ima svoje preferencije. Meni se jako sviđa Sicilija i često odlazim na taj otok koji ima vise stanovnika od Hrvatske, na kojem je svaki pedalj obrađen, ali i na kojem ima monumenata iz vremena Stare Grčke, kao i iz vremena Starog Rima. Zanimljiv je, na primjer, doživljaj slušanja koncerta u bivšoj starorimskoj areni, nakon kojeg odete oko sto metara dalje do arene iz doba Stare Grčke gdje večerate uz svijeće.
Autor: Diana Mikloš
