Zlato i blato

Antuna Maračića (1950.) uvijek sam doživljavala kao lucidnog kustosa i odličnog voditelja galerija koji svoje umjetničko biće oživotvoruje kao pronicljiv, duhovit i osviješteni fotograf.

izlozba-zlatna-zila-1

Tu dvojnost prepoznajem na njegovoj izložbi „Zlatna žila“ u zagrebačkoj Galeriji SC (19.2.-5.3.2021.) na kojoj izlaže četiri fotografske cjeline o čijim je odlikama sam napisao detaljan i poučan predgovor. Najraniji radovi su crno-bijele fotografije (1991.-1999. ) koje pod nazivom „Ispražnjene zlatarne“ prikazuju zlatarske izloge u kojima su ostali samo stalci za nakit.

izlozba-zlatna-zila-2

Ratno doba je doba pustošenja i praznine što ove fotografije simboliziraju (također me prisjećaju njegovih fotografija osmrtnica i praznih okvira iz tog razdoblja ), bez obzira je li zlato iz izloga samo sklonjeno ili je prodano. Međutim, do nagle (mada ne i neočekivane) pojave takozvanih „stanica za otkup zlata“ u poslijeratnom razdoblju nedvojbeno je došlo zbog osiromašenja puka.

izlozba-zlatna-zila-3

Serija fotografija u boji duž lijevog galerijskog zida nazvana je „Profesionalno, sigurno, legalno, diskretno“ (2012.-2013.) i predstavlja dokaz okrutne ponude i potražnje. Same zgrade u kojima se otkupljuje zlato često su „ugurane“ u zadani format fotografije što otežava identificiranje sredine i naglašava rasprostranjenost ove pojave.

izlozba-zlatna-zila-4

Fotografija „Non bene pro toto Libertina venditur auro“ (2006.) Maračićeva je posveta vlasniku dubrovačkog kafića „Libertina“ kao igra riječi vezana uz poznatu maksimu Dubrovačke Republike o slobodi i zlatu. Kao protutežu seriji fotografija o otkupu zlata , nasuprotni galerijski zid udomio je velike fotografije u boji pod nazivom „Na početku Ulice“ (2012.-2020.) koje prikazuju suživot memorije i potrošačkog duha na istoj fasadi.

Dok je donji i površinski manji dio zida oslikan simbolima koji, uz poznati Hegedušićev stih, čuvaju sjećanje na ratno stradanje Vukovara , na gornjem se djelu koče preuveličane reklame , često luksuznih automobila. Vrlo simbolično, upravo takvi automobili mladim vozačima priskrbljuju naziv „zlatne mladeži“ ( osobito kada u svojoj bahatosti skrše nečiji život!).

Iako Maračić zna biti nježan fotograf (otočić Lokrum) ,zbog grubih se vremena, poput istinskog umjetnika, obračunava s njima u svoje i naše ime. Sjećate li se Melaniene pjesme čiji je početni stih glasio :„Look what they (ha)ve done to my song“ (1970.)?

Promijeni li se riječ „song“ u riječ „life“ stih bi glasio: „Gle što su mi učinili od života“ i bio bi glazbena pratnja Maračićevoj izložbi. Strpljivim bilježenjem odabranih motiva Tuna nam pokušava reći da nemamo ni zlata ni slobode, a privatno se pitam, što je ovih dana s kafićem „Libertina“ u Zlatarskoj ulici?

Fotografije: Matija Smuk

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti