Kad bi mi kao djevojčici nešto promaklo i kada sam mislila da to nikada,ali baš nikada neću uspjeti vidjeti ili čuti, tješila bi me moja mama rečenicom: „Što je suđeno, nije izgubljeno“.
Tada mi ta mudrost nije baš previše značila, ali kako sam stasala, shvatila sam da je iz moje majke govorilo iskustvo , pa sam nastojala biti strpljiva. I tako sam dočekala da lutkarski mjuzikl „Zeko, Zriko i Janje“ skladatelja i tekstopisca Branka Mihaljevića u režiji Ivana Baloga zaigra u Dječjem kazalištu „Branka Mihaljevića“ baš onog dana kada sam se zatekla u Osijeku (6.2.2021.).
Priča o tri prijatelja, zlom vuku i lukavoj lisici praizvedena je u studenom 1957. godine i od tada u različitim postavama igra gotovo bez prekida. U prvoj su izvedbi nastupila djeca, a tek je kasnije predstava postala lutkarska . Posljednju obnovu osmislili su Ivica Lučić i Aleksandra Colnarić, a ona se poklopila s Noći kazališta 2020. (21.11.).
Ne zadirući u izgled nekadašnjih lutaka, Tončica Knez je ostvarila novu scenografiju i kostimografiju (za nijansu pretrpavši pozornicu) u kojoj su se „pajdaši“ Zeko (Inga Šarić), Zriko (Lidija Helajz) i Janje (Areta Ćurković) uspješno obračunali s Vukom (Tihomor Grljušić) i njegovom saveznicom prijetvornom Lisicom (Aleksandra Colnarić) zahvaljujući lugaru (Ivica Lučić).
Iako su neki animacijski zahvati pomalo nezgrapni (lisičići, psići), a i stare glazbene snimke jasno pokazuju da ne pjevaju sadašnji sudionici, šarm predstave i bezuvjetna privrženost najmlađe publike gura u pozadinu sve zamjerke. A kada je na kraju predstave zeko uzalud tražio potočić i sama sam se zanjihala u taktu pjesmice iz mojeg djetinjstva i shvatila da je moja mama opet bila u pravu.
I jasno mi je zašto je predstava Zeko, Zriko i Janje preživjela kroz sva ta desetljeća – zeko je u svojoj potrazi za iščezlim potočićem trebao logistiku. A u ovom posebnom slučaju nema boljih stratega od djece.
Fotografije: DK Branko Mihaljević Osijek
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
