Alana Kajfež zaista zadivljuje svojim kiparskim talentom vrlo hrabro stvarajući u jednom od težih materijala u rukama kipara – staklu.
Svoje prve radove počela je stvarati još od malih nogu slikajući već od 2. razreda osnovne škole odrastajući u čarobnom dvorcu Miljana s pokojnim ocem Franjom Kajfežom, velikim izumiteljem lijeka Apaurina, sestrom Franceskom i svojom majkom Ladom Szabo Kajfež koja također obožava umjetnost.
Rođena je 21. veljače 1990. godine u Zagrebu te maturira 2008. godine kao kiparski dizajner i iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu, gdje je na trećoj godini u klasi prof. Stjepana Gračana na kiparskom odsjeku na kojem i diplomira 2014. godine u klasi prof. Peruška Bogdanića.
Kiparica Alana Kajfež do sada je već izlagala samostalno u mnogim hrvatskim gradovima, a javnosti je jako poznata po svojim javnim spomenicima “San koralja” u Vrsaru, “Jack White” u Zagrebu te “Medvjeđi ples” u Lovinacu.
Što nam je Alana Kajfež otkrila o svojoj zadnjoj izložbi Transparency u Zagrebu (Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, Rokov perivoj), koja je upravo u tijeku, o ljepoti ljudskog tijela koje je utkala u staklo, koje bi poznate umjetnike voljela osobno upoznati i gdje bi u budućnosti željela izlagati otkrivamo kroz intervju s ovom iznimno nadarenom kiparicom koja stvara s ljubavlju.
W: Što vas je inspiriralo za skulpture iz stakla koje predstavljaju ljudsko tijelo i od kada volite raditi svoja djela u staklu?
Inspiracija je krenula od mene same na studiju akademije likovnih umjetnosti, od početka promatranja autoportreta, zapravo i autoakta gdje u početku ideja nije potekla iz materijala, nego promatranjem ljudskog tijela i upoznavanjem s istim.
Modelirala sam autoakt u glini, kasnije prekrivala gazom i gipsom gdje još uvijek nisam bila zadovoljna sa završnim produktom jer sam tražila nešto više od samog klasičnog kiparskog materijala i modelacije.
Kad sam upoznala radove Raula Goldonija počela se razvijati ljubav prema staklu i sve što s tim materijalom dolazi. Obrada, fuzija, puhanje, prozirnost, lom svijetla i jedna nova dimenzija skulpture koju je taj materijal pružao. Još na fakultetu 2012. godine sam počela dolaziti na izbornu nastavu pod vodstvom profesora Vrlića koji me uputio ka tome materijalu, no moje želje naspram tih mogućnosti tada su bile nemoguće za izvesti, prvenstveno zbog dimenzija koje sam željela postići.
Staklo ima beskonačno mnogo načina obrade i manipulacije tim materijalom i iz tog razloga ću se i dalje baviti izradom skulptura u navedenom materijalu.
Samim tim procesom sam razvila koncept svojih radova koji su aktovi ljudskih tijela lijevani po živim osobama koje poznajem iz svog privatnog života gdje sam htjela pokazati ljepotu, različitost i jedinstvenost tijela određene osobe.
Svaka staklena skulptura prikazuje tu novu dimenziju koju joj pruža prozirnost materijala gdje se figura ne očitava samo sa vanjskom korom (plaštem) koja obavija prostor ispod stakla. Očitava se kao negativ, gdje ujedno razotkrivam i sakrivam samu nagost forme ljudskog tijela zaštićenu od dodira na vanjsku teksturu jer se sama površina nalazi ispod staklene kore koja je i sama skulptura.
W: Koliko vam treba vremena za izradu jedne staklene skulpture?
Cijeli proces izrade takve skulpture, gledajući samo tehničke aspekte od uzimanja kalupa s osobe do završnog stadija fuzije po prilici treba oko desetak dana.
W: Što vaši bližnji misle o vašoj profesiji?
Moji bližnji su od samog početka poticali i podržavali moje ambicije i želje da postanem kiparica i da nastavim dalje razvijati svoj rad. Svakom izložbom pokazuju interes i ponos gdje im je drago vidjeti da moje ideje zažive kao skulpture postavljene u galerijama i otvorene pogledu javnosti.
W: Koji Vas umjetnici najviše inspiriraju i s kojim bi umjetnikom najradije surađivali ( živ ili ne)?
Samim početkom rada u staklu sam bila zadivljena ranije spomenutim Raulom Goldonijem gdje sam istraživanjem naišla i na druge umjetnike i na njihove skulpture u staklu koje sa zadivljenošću promatram.
Ti umjetnici su Dale Chihuly, Lino Tagliapietra, Jack Storms, Sergio Redegalli, Roni Horn i posebice Karen Lamonte s kojom bi najradije htjela surađivati.
Njene skulpture staklenih draperija koje su obučene preko ljudskog tijela gdje čine jedan očaravajuć prizor osjećaja krhkosti i lakoće na jedan tako poseban materijal.
W: Da možete birati, gdje bi održali svoju izložbu ili stavili djela da budu na otvorenome?
Da mogu birati voljela bih izlagati u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Tate Modernu u Londonu i u Guggenheimu u New Yorku, a postavljenje javne skulpture također u istim navedenim gradovima.
W: Dali ste ikada razmišljali biti predavač u svojoj struci?
Do sada nisam nikad razmišljala biti predavač u svojoj struci jer smatram da osobno nemam dovoljno iskustva za prenošenje takvog znanja kojeg i ja sama još uvijek trebam nadograđivati. Ako mi se takva prilika ikada ukaže u daljnjoj budućnosti i ako bih se osjećala sigurnom i spremnom, svakako bih je prihvatila.
Intervju: Alexandar Martini Mikloš
Fotografije: Matej Szüts
