„Ne prihvaćajte manje od onoga što možete dobiti“ – i druge lekcije koje nam je ostavio Anthony Bourdain nakon tužne smrti.
Nakon što se objesio u hotelskoj sobi za Bourdainom su plakali i oni koji ga nikad nisu upoznali jer ih je dotaknuo svojom autentičnošću, motivirao da ustanu iz kauča i promijene sebe – ako ne i svijet.
Anthony Bourdain jedan je od malobrojnih ljudi koji su na televiziji imali potpunu kreativnu slobodu. Mogao je raditi emisije gdje, s kim i kako je želio – naravno, u okviru zadanog budžeta.
Kako je i rekao za Fast Company, drukčije ne bi ni znao raditi. Drukčije ne bi ni radio. U najgorem slučaju vratio bi se kuhanju, iako je tvrdio kako mu to ne leži.
„Život je dobar, zašto prihvatiti manje od onog što možemo dobiti“, rekao je, dodajući kako konvencionalne emisije o hrani ili putovanjima danas nije teško snimiti. Štoviše, uspoređivao ih je s pornografijom – jednaki kadrovi, siromašna terminologija – i to je otprilike to.
Prije nego što se objesio u hotelskoj sobi Bourdain je živio život kakvi bi mnogi poželjeli. Nije mrzio svoj posao. Putovao je, sklapao prijateljstva, ganjao istinu i izgovarao je nemilice, znajući da uvijek netko sluša. Kroz male ekrane putovao je do gledatelja avanturama oko svijeta – usput nižući nagrade.
U njegovim emisijama hrana je često služila kao medij kroz koji se progovaralo o političkim nepravdama, zatupljujućoj stvarnosti, atrofiji društva. Bourdain je širio horizonte gledatelja ulazeći u domove ljudi različitih svjetonazora, vjere i kulture, slušajući ih kako progovaraju o svojim životima.
Otvarali su dušu čovjeku koji s iskrenim zanimanjem i empatijom sjedi s druge strane stola, želi ih čuti i ne skriva se iza recepata.
Anthony Bourdain prezire kompetenciju bez nadahnuća, rad da se nešto odradi
Parafrazirajući, jedan od razloga zašto su brojni pokušali, ali nitko nije uspio biti poput njega jest strah. Strah od toga da danas jesi na televiziji, a sutra nisi. Strah od pogrešaka, odluka koje mogu stajati posla. Tako nastaje poslušnost – i prosječnost.
„Nemam taj strah. Priznajem, ne bih uživao u povratku kuhanju, ali znam da bih mogao da moram. Poprilično sam siguran da bih uspješno radio omlete. Važno je i shvatiti da ono što je dobro za tebe na kratke staze ne mora dugoročno upaliti. Ako počneš s jednom knjigom i emisijom na televiziji i netko ti ponudi milijun dolara da reklamiraš lijek protiv proljeva to je na kratke staze puno novaca, ali dugoročno ćeš uvijek biti onaj tip s govnima“, kaže.
Snimajući božićnu emisiju Parts unknown u Manili, između guštanja u „transcendentalno“ ukusnom sisigu (specijalitet od svinjskih iznutrica, riže i jaja) i praščićima s ražnja ukazao je na činjenicu kako su Filipini jedni od najvećih izvoznika – radne snage.
I dok se na zapadu obitelji okupljaju na zajedničkom ručku, istok nema tu privilegiju jer za blagdane Filipinci čuvaju tuđu djecu ili kuhaju u tuđoj kuhinji kako bi priskrbili novac za najmilije. Umjesto članova obitelji, granice prelaze na tisuće paketa s proizvodima iz zapadnjačkih supermarketa kao znak pažnje za blagdane.
Kroz suze, pjesmu i smijeh nasumičnih ljudi koji su nakratko postali zvijezde, gledatelji su gladno ulazili u tuđe živote – i ponekad kritički razmotrili svoj. Hranili su se Bourdainovim cinizmom, znatiželjom, lakoćom postojanja i hrabrošću. Imali su osjećaj da ga poznaju. Možda zbog toga što je bio toliko svoj.
Otvoreno je pričao o sramu koji osjeća dok gušta u „narančastoj masi“ makarona sa sirom i skriva se pod kapuljačom da ga nitko ne prepozna, ali i ovisnosti o alkoholu i drogama dok je radio u njujorškim restoranima, mračnoj prošlosti Laosa, nepravdama nad Palestincima, želji da Henry Kissinger sjedi u Haagu kraj Miloševića (nakon posjeta Kambodži), prijeziru prema Kim Jong Unu i Donaldu Trumpu…
„Dok sam radio kao kuhar puno sam puta zasluženo dobio otkaz. Nisam bio posebno dobar kuhar. Imao sam hrpu problema. Drogirao sam se. Osjećao sam se kao promašaj, ali čak i kad sam bio najgore pogledao sam se u ogledalo i duboko unutra vidio nekoga tko je vrijedan spašavanja. (…) Nekim ljudima se nisu svidjele emisije koje sam radio.
Smatrali su da je stil loš ili ih nisu shvatili, ali to je oblik promašaja koji volim. Draže mi je proizvesti reakciju nego zadovoljiti svakoga. Zastrašujuće je kad se svi s tobom slažu – i j*** dosadno!“
Prekretnica na putu od trnja do zvijezda bila je 1999. kad je „izdao“ profesiju razotkrivajući prljave tajne iz kuhinja u New Yorkeru – od onih kako kuhari loše postupaju s hranom, što se događa sa starom ribom i mesom do toga koliko ljudi dotakne jelo prije nego što stigne pred gosta.
Demistificirao je zanimanje kuhara koji sate provode u malim i zagušljivim kuhinjama rintajući od jutra do mraka, što je i objavljeno u “Kitchen Confidential: Adventures in the Culinary Underbelly”, knjizi koja je postala bestseller i otvorila mu put prema uspjehu.
„Kroz putovanja sam se naučio otvoriti novim iskustvima. Probati nove stvari. Odustati od strogog plana. Lutati. Pojesti loše jelo – ne riskirate li neukusnu hranu, nikad nećete kušati čarobnu. Biti skroman. Biti zahvalan. Prihvatiti činjenicu da si od svih ljudi u prostoriji najgluplji jer najmanje poznaješ situaciju.
Putujući otkrivaš brojne sive zone, ali shvatiš da ima puno dobrih ljudi koji vole svoju obitelj, svako jutro navući čistu košulju, otići na posao i zadržati dostojanstvo“, rekao je.
Nakon vijesti o samoubojstvu za Bourdainom su plakali mnogi koji ga nisu poznavali jer ih je kroz svoje emisije dotaknuo autentičnošću i nefotošopiranim stvarnošću. Potaknuo ih je da izađu iz zone komfora, zagrizu život. Pronađu smisao i budu svoji.
