Ulični teatar najčešće povezujemo s blagim podnebljem, prostranim trgovima i urbanom kazališnom tradicijom (pri tome obično pomišljamo na mediteranske gradove).
Svakodnevna iskustva pokazuju da su ulični nastupi najčešće koncerti, komorne dramske i plesne izvedbe, jednostavne lutkarske predstave ili cirkuske točke, a da se „pravi“ kazališni ulični događaji obično pojavljuju kao posljedica nekog osmišljenog festivalskog događanja (PIF, Cest is d best, FSK).
Zanimljivo je da su nekada na zagrebačkim ulicama bili učestali performansi i „ozbiljna “ kazališna događanja (primjerice Kugla glumište ili Coccolemocco), ali kao da je takva kazališna vizija isparila . Iako su nova društvena pravila potaknula neka institucionalna kazališta na izvedbe u javnom prostoru, poput programa HNK u Zagrebu na pozornicama ispred vlastite zgrade, to ipak nije bilo ulično kazalište u uskoj definiciji.
Međutim, nastup talijanske skupine Teatro dei Venti iz Modene s predstavom „Moby Dick“ u režiji Steafana Tea na trgu ispred HNK Zagreb s kojim je počeo Festival svjetskog kazališta (12.9.2021.) bio je punokrvni ulični teatar . Žanrovski dvojbeni roman američkog spisatelja Hermana Melvillea (1819.- 1891.) prvotno je nazvan „Kit“ (1851.) i osim opisa brojnih likova i događaja među kojima istaknuto mjesto zauzima život na brodu, sadrži gotovo enciklopedijske prikaze lova na kitove, vrste kitova, preradu kitova ulja i slično.
Samo pisanje trajalo je godinu i pol i temeljilo se djelomično na Melvilleovom osobnom iskustvu, ali i na iscrpnom proučavanju svega vezanog uz more i kitove. Navodno je povod nastanku romana bio istinit događaj o lovu na bijelog (albino) kita pokraj otoke Mocha koji je opisao J. N. Reynolds u knjizi „Mocha Dick ili bijeli kit Pacifika“(1839., godinu dana nakon što je kit ulovljen) i to objašnjava naslov pod kojim je Melvilleov roman danas poznat: „Moby Dick ili bijeli kit“.
Prva rečenica romana “Call me Ishmael“ predstavlja pripovjedača koji se ukrcava na brod za lov na kitove „Pequod“ pod upravom jednonogog kapetana Ahaba opsjednutog potragom za bijelim kitom, jer mu je kit odgrizao nogu pa mu se kapetan želi osvetiti.
Iako su mornari primorani ploviti s opsjednutim kapetanom, nije im draga ta „ludost duga 40 godina“ koja u konačnici završava tragično …. Sama priča o Ahabu i bijelom kitu ne bi zahtijevala puno ispisanih stranica,ali Melvilleova potreba da opiše svaki događaj, svaki detalj i svaki lik čini roman doista opsežnim , mada su se uprizorenja uglavnom koncentrirala na sudar dviju sila, prirodne snage i ljudskog bijesa.
Talijanski izvođači predstavu su počeli skidanjem pokrivala ispod kojeg se pokazalo veliko postolje (paluba) prekriveno drvenim bačvama po kojima je velika grupa ljudi počela predano udarati. Radi se, dakako, o mornarima, a prazne bačve (iz pokrajine Macerata) čekaju kitovu mast!
Ritam je ujedinio mornare i publiku , a glazba (Luca Cacciatore, Igino L. Caselgrandi, Domenico Pizzulo) koju su svirali trubač Matteo Pontegavelli, gitarist i svirač sintisajzera D. Pizullo i udaraljkaš I. L. caselgrandi doprinosila je atmosferi koju je akrobacijama i plesom sjajno dočaravalo sedamnaest članova ansambla.
Svaka je scena, bez obzira radi li se o hodanju na štulama, opasnim akrobacijama ili izvanredno koreografiranoj igri s vodom, prikazivala život na brodu, potragu za kitovima, napetost i nelagodu uzrokovane naredbama suludog kapetana čime se uspješno dočaravao duh romana (dramaturška prilagodba Giulio Sonno).
Kada su se s postolja maknule bačve, počela je gradnja broda, njegovog trupa, jarbola i osmatračnice pri čemu valja istaknuti tehničare , jer bez njihova znanja i vještine ne bismo ugledali brod, niti bi vještom preokretanjem brodskog kostura nastao prijeteći kit (scenograf Dino Serra, oblikovanje konstrukcija D.S i Massimo Zanelli).
Prethodno pomno poznavanje Melvilleovog roman vjerojatno bi me potaknulo da tražim podudarnosti između napisanih i prikazanih scena, a ovako sam mogla opušteno uživati u dinamičnoj izvedbi virtuoznih izvođača, omamljujućoj glazbi i očaravajućoj atmosferi.
Fotografije: HNK Zagreb
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
