Dodo,Tvrdi i Tikva iz predstave „Ti si prvi hrabar“ Espija Tomičića u režiji Ivana Penovića (KunstTeatrar, 9.10.2021.) zagrebački su dečki iz istog kvarta (Vrbik), nerazdvojni od djetinjstva iako potječu iz različitih obiteljskih i novčanih ozračja („normalna“ je obitelj ujedno i bogata za razliku od one druge i drugačije).
Bez obzira što rade, uvijek su zajedno i sebe smatraju „dobrim dečkima“ – pušenje i kasnije „dilanje“ trave, obijanje kioska ili krađa hrane s dostavljačevog mopeda u sustavu njihovih vrijednosti ne predstavljaju istinske zločine. Čak i kada jedan od njih, preuzimajući krivicu, završi u KPD-u, to samo dokazuje uzajamnu odanost…
Navikla sam (iako bez oduševljenja) na „razbarušenost“ mladenačkih tekstova, pa me u ovom slučaju razveselilo suvislo prikazivanje prizora i njihova dinamična izmjena (čak iako sam povremeno tek nagađala značenje nekih izraza).
Špekuliram, ali možda su se Tomičić i Penović dogovorili da, iako je prema jednoj replici „Publika najniži oblik postojanja“, za nas stalna gunđala, načine gledljivu predstavu! Epizode iz života odabranog kvartovskog trojca su prepoznatljive, pozadinske projekcije naglašavaju autentične ambijente , a odjeća (Ana Fucijaš) prati njihove transformacije ne samo tokom odrastanje, nego i kada mijenjaju uloge.
Postoje neke izvanredno duhovite scene poput one s crvenom „fantomkom“ (možda je djetinjasta ali meni je jako smiješna) ili kada Tvrdi i Krle razgovaraju kroz prozor (Bernard Tomić mijenja glas, pa kako viri na ulicu, djeluje kao da se radi o dvije osobe) ili sukob naših junaka i starijih dečki. Valja naglasiti, da koliko god tekst bio simpatičan a redatelj predan, glumci su oni koji nose ovu predstavu.
Bez njihovog odličnog pristupa ne bismo tako jasno pred sobom vidjeli tri momka koji se drže zajedno kako bi lakše prošli kroz iskušenja koja ima nameće odrastanje. Od sve trojice, najčešće sam gledala Bernarda Tomića i nikada me, pa ni ovaj put, nije razočarao svojim glumačkim šarmom.
Čak i kada sam gledala predstave koje mi se nisu svidjele, Tomić je bio izvrstan, a to pripisujem ne samo njegovom izdašnom talentu već i dobroj suradnji s partnerima, bez obzira jesu li na pozornici ili nešto otraga „dirigiraju“.
Sve češće susrećem Tomu Medvešeka i raduje me spoznaja (ne vjerujem da je pogrešna) da je svaki put sve bolji („Svakog dana u svakom pogledu…..“) pa je u ovoj predstavi odličan kao gubitnik koji se pokušao izvući iz košmara …
S Pavlom Matuškom susrećem se prvi put i činjenica da se izgledom naglašeno razlikuje od spomenute dvojice (baš je velik) a glumi najkrhkijeg iz grupe, pokazuje kako je Penović pametno uravnotežio tekstualnu i glumačku komponentu. Dapače, hrabro, da se poigram s naslovom!
Fotografije: Karla Jurić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
