Retrospektivna izložba Ivana Kožarića (1921.- 2020.) postavljena na dva kata (počinje na trećem i završava na drugom katu!) u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (1.7.-31.10.2021.) nazvana je „Jedna od mogućih 100“ i obuhvaća sve faze umjetnikova opusa – od studentskih crteža i skulpture „Bara s kokoškom“ (1949.) preko doba „Gorgone“ (uz pojavu redukcionizma), „Nemogućih projekata“, „Hrpa“ i javnih skulptura do slika, grafika i fotografija.
Autori koncepcije i postava izložbe su Vladimir Čajkovac i Radmila Iva Janković , a njihova ideja da kronološki pristup „začine“ Kožarićevom zaigranošću stvorilo je izložbu koja je približila umjetnikov duh svima koji su ga poznavali kao i onima koji će tek spoznati kakav je svestrani umjetnik živio među nama (uvijek sam bila zaprepaštena njegovim odbijanjem ponude da trajno ostane u Parizu u kojem je boravio 1959/60).
Često smo se sretali na ulicama jer je Kožarić smatrao cijeli svijet svojim ateljeom (poput Shakespeareove tvrdnje o pozornici) i sasvim je „stoički“ podnio kada mu je Antun Maračić odnio sadržaj ateljea iz Medulićeve ulice u galeriju „Zvonimir“ (1993.).
Tih sam ga dana posjetila, a on je, dok se ogledavao po praznom prostoru, s veselom nelagodom komentirao da me, nažalost, ne može počastiti rakijom jer su i bocu „dečki očito spakirali“.
Iako je nakon diplome u klasi Frane Kršinića i Vanje Raduša (ALU Zagreb, 1947.) završio specijalku kod Antuna Augustinčića, vrlo brzo je krenuo posve drugačijim putem, povezujući figuraciju i apstrakciju. Ništa mu nije bilo strano i podjednako se predano bavio idejom, materijalom i bojom, ništa nije bilo dovoljno „šašavo“ da se ne bi time pozabavio i otkrio pozadinu, a u svemu je trajna komponenta bio humor.
Njegov „nestašluk“ iznjedrio je sjajna rješenja („Koze“ napravljene od crveno-bijelih prepreka) i samo onaj tko nema niti trunka mašte i humora može pred takvim „skulpturama“ ostati netaknut… Iako ga je struka uvijek uvažavala (čak i onda kada je bilo jasno da se grubo našalio), publika je prilično opako reagirala na njegove javne skulpture, pa je recimo „Prizemljeno Sunce“, bez obzira gdje se nalazilo u zagrebačkom središtu, uvijek trpjelo iživljavanje po svojoj zlatnoj plohi (za razliku od kipa „Matoš na klupi“ koji nikada nije bio trajno oštećen) što njemu, navodno, nije smetalo (ali meni jest).
Izložba u MSU odlično prati Kožarićev umjetnički pristup i mada je krcata brojnim izlošcima, vrlo se ležerno može obilaziti, jer promišljeni odabir pršti radošću. Kožarić je volio zapisivati „poruke“, pa je među inima i ona „Uspjeh je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi“.
Meni je jedan od najdražih natpis „Sretan sam da sam sretan“ , jer mi predstavlja spoznaju o suštini ljudskog života. I za kraj poziv da se, prema onim Dedićevim stihovima „…raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka…“ ode na izložbu, jer se samo tamo može prepoznati o čemu se doista radi.
Fotografije: MSU, Gliptoteka, Lauba, Antun Maračić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
