Izložba „Svjetlo u srebru i zlatu“ koja je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu (bivša Moderna galerija) bila od 14.9.- 7.11.2021. (autor koncepcije i postava Branko Franceschi) predstavlja sjećanje na Josipa Klaricu (1946.-2020.), jednog od najzanimljivijih fotografa s našeg područja.
Namjerno ga ne određujem kao hrvatskog fotografa jer je njegovo umjetničko promišljanje posljedica školovanja na Filmskoj akademiji u Pragu (FAMU, 1969.-1974.) i osobnog, drugačijeg pristupa fotografiji. Kada Želimir Koščević zapisuje rečenicu: „Klarica, naime, ne bilježi stvarnost, on je stvara“ vjerojatno misli na duhovno nasljeđe koje je stekao živeći u Pragu i družeći se s jednim od najvećih čeških i svjetskih fotografa Josefom Sudekom (1896.-1976.) što se može prepoznati u njegovim crno-bijelim „sfumato“ snimkama.
Druga odrednica Klaričinih fotografija je sklonosti kontakt fotografijama (izravno prislanjanje negativa na fotoosjetljivu podlogu) te konstrukcija „starinskih“ kamera (na primjer prema predlošku Friedricha von Martensa, 1809.-1875.).
Gledajući Klaričine fotografije jasno vidimo motiv ali možda teško razumijemo zašto je, kao u nekim mrtvim prirodama, povezao ovčju glavu i dizajniranu čašu ili kristalnu zdjelu ispunio kokošjim kandžama, jer takav spoj djeluje uznemirujuće, pa i nadrealno.
I zato se opet okrećem Koščeviću : „Nadrealno je inače teško spojivo s mimetičkim svojstvom fotografske slike pa je tako razumljiva poteškoća prilikom identifikacije Klaričina opusa primjenom konvencionalnih klasifikacijskih parametara ovog medija.“
Možda valja poslušati glas znalca i muku oko pronalaženju razloga za takav pristup zamijeniti užitkom u magiji Klaričinih fotografija . Iako se u nešto više od stotinu izloženih snimaka nastalih u pola stoljeća mogu vidjeti određene promjene, uvijek je nepogrešivo utisnuti prepoznatljiv umjetnički kod.
Najranije snimke na izložbi su portreti iz 1967., nakon čega slijede radovi nastali u Pragu i Češkoj (krajolici i već opisane „čudne“ mrtve prirode). Usporedno s fotografijama obavijenim mistikom, Klarica snima gotovo „grube“ prizore poput kolinja (1978./79.) ili života na selu (1975.-1982.).
Park Maksimir pruža mu nebrojene mogućnosti pa tako nastaju serije fotografija početkom osamdesetih ali i dvadeset godina kasnije. Kada se taj „romantični“ krajolik uspoređuje sa serijom, uvjetno govoreći neprivlačnih motiva pod nazivom „Pogled na Novi Zagreb“ iz 2016. , ne primjećuje se razlika između „lijepog“ i „ružnog“ prizora i odjednom postaje jasnija ona Koščevićeva odrednica o Klarici koji ne bilježi nego stvara stvarnost.
Iako Klaričine mrtve prirode i krajolici izgledaju osjetno drugačije nego kod bilo kojeg drugog fotografa , njegova osebujnost (u pozitivnom smislu riječi) dolazi do izražaja u fotografijama nastalim u zagrebačkoj Gliptoteci i umjetničkim ateljeima te portretima pod nazivom „Sveti ljudi“ (1982.-1984.).
I da se vratim na vlastitu izjavu da ga ne ubrajam (isključivo) među hrvatske fotografe: Josip Klarica baštini nasljeđe fotografskih iskustava ne samo pri izučavanju povijesnih fotografskih tehnika već i zbog njihove primjene u svojim radovima, pa bih ga ja, zbog estetskih i filozofskih razloga, pribrojila svjetskim fotografskim velikanima.
Fotografije: NMMU
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
