Uvijek se veselim predstavama Teatra Poco Loco („malo ludo“) jer imam „špurijus“ (predosjećaj ili unutarnji glas) da ću uživati u njihovim predstavama, što se dogodilo i s ovom najnovijom, predstavom „Priča bez veze“ Ante Zaninovića u režiji Maje Katić (Centar mladih Ribnjak, 17.10.2021.).
Čuveni autor animiranih filmova iz Zagrebačke škole crtanog filma Ante Zaninović (1934.-2000.) napisao je slikovnicu „Priča bez veze“ (1969.) prema vlastitom istoimenom animiranom filmu (1966.), ali kako je treće i ujedno posljednje izdanje iz 1983. (Školska knjiga), knjiga je teško dostupna, pa je njezina izvedba u dramatizaciji Maje Katić i Dunje Fajdić prava zgoda da upoznamo život stanovnika u kraljevstvu Malog Kralja.
U mirnom okruženju odjednom su se počele zbivati nemile stvari, jer kada je pas lajanjem otjerao mačku sa stupa (on mora prema propisu na nju lajati!), ona se nastanjuje u bačvi, ali tamo je već mišja obitelj koja prestrašena odjuri u školu u kojoj su djevojčice koje („Valjda je tako propisano“) vrište kada vide miševe.
Zato djevojčice otrče u vlak u kojem vježba vatrogasni orkestra koji odlazi vježbati (po propisu) ispod drveta zbog čega se vrapci odsele s tog drveta i nastave „živkati“ na drugom drvetu pa probude medu („Htio se naspavati koliko je medvjedu propisano“).
Medo se nije želio s njima svađati, nego je otišao spavati u stražarnicu iz koje je pobjegla četa (vrlo propisnih) vojnika. Vojnici su otišli i požalili se kralju, pa je kralj izdao „Propis o propisnom održavanju reda“ čime su se zbivanja počela odvijati unatrag, tako da se svatko nakon razgovora (i mahanja propisom) vratio u svoj prvobitni smještaj –od vojnika i mede do psa koji je sve to zakuhao (ima on svoju kućicu!).
Miš Miško je zadnji stigao na kraj priče, jer se brinuo za kolut sira, i nije razumio što se dogodilo nego je pomislio „… da je cijela ova priča bez veze.“ Osim što se životinje i ljudi ponašaju prema vlastitim porivima, presudna komponenta za cijelu priču jest volja (i hrabrost) da se iskažu vlastiti osjećaji i uvaže tuđi!
Katić i Fajdić su duhovito dramatizirale Zaninovićevu priču, Renata Carola Gatica je smislila odlične kostime (crno-bijeli kombinezoni različitih uzoraka) nadopunjene dodacima karakterističnim za određeni lik i funkcionalnu scenografiju naglašenih boja (ljubičasta bačva, narančasta škola, žuti vlak i slično). Autor glazbe i glazbenik (harmonikaš) u predstavi je Frederic Lanz (također lik Malog Kralja), dok u ostalim ulogama nastupaju izvanredni Zrinka Kušević i Nikola Nedić.
Osim što na glavama nose „rajfove“ s uškama po kojima se prepoznaju pojedine životinje, Kušević i Nedić pokretima (mahanje mačkinog repa prikazano je sugestivnim pokretom ruke), promjenom glasa (oponašanje mišjeg cijuka) ili nekim dodacima (lutke prikazuju mišju obitelj) sugestivno prelaze iz lika u lik.
Osim što su izvođači nesumnjivo vješti, adut izvedbe su zgodni dijalozi , koji možda nisu uvijek „dostupni“ onim najmlađima (od 3 do 10 godina), ali zato vesele (nas) malo „zrelije“ kao recimo pitanje koje postavlja kralj: „Zapitajte se, želim li ja biti kralj budala?“ (skoro politički program!).
Ili, kada sudionici shvate da sve mora biti kao prije , počinju unatraške hodati što je svima bliska dosjetka. Na kraju zaključuje Miš (Nedić) da sve skupa nikakve veze s vezom nema i da mu je sve bez veze, ali budući da on voli sve vrste sireva, jedino oni nisu bez veze.
Tekst predstave na duhovit i lukavi način podučava pravim stvarima, vizualni i glazbeni dijelovi su odlični , glumci se sjajno snalaze u dinamičnim promjenama, ali se pitam (potaknuta reakcijama djece) nije li dobna granica onih najmlađih suviše optimistično odabrana. Ma, ja sam sve shvatila i meni nije bilo bez veze!
Fotografije: Krešo Šarić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
