Brad Pitt i Angelina Jolie kupili šampanjske čaše za svoje vjenčanje, a Švedska kraljica također naručuje i kupuje umjetnička djela od Gordane Drinković.
Svjetski nagrađivana umjetnica, u čijim se djelima lako prepoznajete ili ih silno odmah poželite imati u svojoj blizini zauvijek, u ovom razgovoru s Wishom, otkrila je i djelić svoje osobnosti, koja toliko zrači pozitivnošću da Vam učas postaje jasno zašto njena djela ostavljau tako snažan dojam čim ih ugledate. Žena je to koja prvo stvara rezanjem pile, udarcima, lomovima materijala i na kraju vlastitim dahom oplemeni i završi skulpturu ili predmet u staklu.
1. Vi ste poznata umjetnica, ali znamo da i živite s umjetnicima..to je i Vaš suprug i Vaš sin. Zanimljivo zaista. Recite nam nesto o sebi i upoznajte čitatelje s pravom Gordan Drinković.
Suprug Slavomir i sin Vitar su akademski kipari, a ja stvaram u mediju slikarstva, produkt dizajna i umjetničkog oblikovanja u staklu. To što smo umjetnici nam pomaže da se bolje razumijemo, ali nas i odvodi u odvojene unutarnje svjetove. Svatko od nas je jaka osobnost. Život umjetničke obitelji ima dodatnu egzistencijalnu težinu. U umjetnost se duhovno i materijalno neprekidno i bezrezervno ulaže. Krajem travnja prvi put ćemo imati zajedničku izložbu u Opatiji. Veselim se tome. Prijatelji su u šali izložbi dali naziv 3D.
Prava ja? Nemam dijelova sebe za ovu ili onu priliku ili ulogu.Uvijek sam ono što jesam u cijelosti. – i kad razmišljam, slikam, kuham, čistim, plešem, ljutim se ili veselim, kad sam u tvornici, na placu, kad razbijam staklo, slušam glazbu,razgovaram…..
2. Kao specijalistica u dizajniranju staklenih proizvoda gdje ste usavrsavali svoje znanje?
Znanje i razumijevanje materijala razvijalo se godinama, svakodnevnim oblikovanjem, radom u tvornicama i neprekidnom komunikacijom sa staklom kroz OPA ART – Made in Croatia.
Početkom devedesetih, OPA je bila mogućnost rada ali i stav i odgovor na nepostojanje proizvodnje i nemogućnost stvaranja u staklu u Hrvatskoj. Tijekom vremena postala je oblik stvaralačke slobode, istraživanje, materijalizacija ideja i razmišljanja, način društvene angažiranosti.
Izvan strogih tehnloških uvjeta proizvodnje stakla, kao moguće stvaralačke postupke izabrala sam postupke uništavanja svojih gotovih proizvoda. U mom atelieru, gotovo svakodnevno, staklene predmete lomim udarcima, režem pilom, brusim, oštećujem na različite načine. Stvaram na krhotinama, učim od stakla, razvijam se.
OPA je alat za pisanje, dnevnik, djelovanje nasuprot nedjelovanju i nemoći, oblik postojanja.
3. Kada se rodila strast za staklom i takvim načinom izrazavanja Vase umjetnosti?
Kao djevojčica često i dugo sam gledala kroz mamine kristalne čaše kao kroz čudesne naočale. Ta pomaknuta stvarnost mi je bliska. Upućuje na duhovno i čini ga vidljivim. Staklo je materijal posebne ljepote, puno suprotnosti, ograničenja, kruta tekućina, iluzija lakoće i težina, krhkost i čvrstoća, materija koja dah prenosi u oblik. Nadam se da je moja izložba staklu donijela puno novih obožavatelja.
4. Gdje ste pronalazili inspiraciju za svoja djela?
Ono što radim je ono o čemu razmišljam, što osjećam, kako živim… Nemam i ne tražim inspiraciju izvan sebe. Dio sam svijeta u kojem živim, ali stvaram iz osobnog, proživljenog, naslućenog…
Da sam muškarac, možda bi moj rad bio isključivo dio umjetničkog razmišljanja. Ali ženska priroda me uvijek motivira da se materijom i predmetom približim svakodnevnom životu.
Čašice Miljenice su prijateljice koje tješe, svjetlost svijeće daje mir, ljepotu svakodnevice moguće je doživjeti kroz male stvari, pažnju, ljepotu koju možemo sami stvoriti. Ponekad me usreći jedan cvijet. Tada i vazu doživljavam kao oltar na koji ću staviti doživljenu radost.
5. Sigurno ste imali uzore. Mozete li ih podijeliti s nama i ukratko objasniti kako su utjecali na Vase stvaralastvo?
Ima jako puno umjetnika i produkt dizajnera čiji rad poštujem i volim. Nemam uzora. Moj rad je izražavanje osobnog stava.
6. Svoje radove prikazivali ste na izlozbama u SAD-u, Njemackoj i mnogim drugim drzavama. Da li ste zadovoljni svojim uspjehom i njihovim reakcijama na Vas rad?
Želim komunicirati, povezati se s ljudima a svaki uspjeh mi to omogućava. Ponosna sam što sam prepoznata u svijetu. Ostvarila sam to napornim radom, neoponašanjem, „vađenjem“ iz sebe. Napraviti nešto novo, drugačije čini se nemogućom misijom (osobito ako za to nemate materijalne mogućnosti). Sve već postoji u različitim oblicima. Jedini put koji donosi novu vrijednost smo mi sami, naša kreativnost, istina do koje dolazimo kroz susret sa sobom. To je težina umjetničkog puta.
7. Autorica ste mnogobrojnih nagrada. Otkrijte nam koja nagrada ima posebno mjesto u Vasem srcu?
U potpunosti se posvećujem onome što radim, neovisno o tome je li to zadani zadatak ili ono što sam sama naumila raditi, neovisno radi li se o nagradi, čaši, svjetiljci…
Posebno ponosna bila sam kad je Nagrada Medicina Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bila uručena dr. Vesni Bosanac.
8. Vaše radno mjesto nalazi se, osim u Vašem studiju i u tvornici stakla. Kako to izgleda u praksi? Koiko je teško biti zapravo umjetnik koji stvara u mašti, ali stvara i fizičkim radom? Koje su najgore fizičke ozljede koje su Vam se dogodile?
Razmišljanje i oblikovanje na papiru događa se kod kuće. Staklo ne mogu oblikovati rukama, pa moram prihvatiti posrednike između mene i materije. To su radnici i tvornica.
Moje prisustvo je neophodno potrebno da bi staklopuhač i brigada shvatili što želim napraviti, da bi u predmet usadila svoj duh i energiju. Sam crtež nije dovoljan. Potrebna je sinergija svih sudionika u stvaranju. Vrijeme provedeno u prevrućim ili prehladnim tvorničkim halama, na propuhu, u noćnim ili ranojutarnjim proizvodnim smjenama, težina stakla koje mi je u rukama… tijelo se umori i podsjeća vas raznim boljkama da niste sazdani samo od volje. Usprkos boli i umoru ljubav prema pećima s užarenim staklom je jača.
9. Da li kupujete umjetnička djela? Koja su to i čija su? Koje/čije biste umjetničko djelo željeli imati u trajnom vlasništvu?
Umjetnička obitelj neprekidno proizvodi. Dogodi se da razmjenimo ili se međusobno darujemo s prijateljima umjetnicima. Ima previše slika, skulptura, crteža … koje bi voljela imati i kupiti, ali stvarno previše.., a onda bi mi uz Slavomirove, Vitrove i moje radove trebao ogroman prostor da to čuvam, u tome uživam i s time svakodnevno živim. Umjetnost kojane živi s ljudima je tužna. Ne želim imati ono čemu se ne mogu posvetiti.
10. Koje međunarodno umjetničko odredišete najviše želite posjetiti, a da još tamo niste stigli biti?
Opet previše želja…. ljudi, gradovi, kulture, načini života, glazba, tvornice koje mogu proizvesti čuda u staklu… ma tu sam kao malo dijete… Kad želje usporedim sa stvarnošću, čini se da nisam bila nigdje. Pomislim da malo putujem, a opet sam stalno na putu i fizički i u svojoj glavi.
Za rad mi je potrebna samoća, unutarnji mir. Često, kad sam u Jelsi, satima sjedim na „svojoj“ stijeni pokraj mora i sa žudnjom maštam o svijetu. Možda sam s tom stijenom bila svugdje ili svijet mene posjećuje na tom mjestu…
11. Kada bi Vam prijatelji priredili iznenađenje i doveli Vam neku osobu da je upoznate tko bi to po Vama najradije bio?
Ljude upoznajem kroz ono što rade. Jednako se veselim svakom susretu, a odabir susreta prepuštam životu.
12. Vaša izložba “Staklo, moje drugo tijelo” u MUO u Zagrebu, vodi nas u potpuno novu dimenziju. Koji je moto te izložbe i zašto ste se odlucili za bas taj jedinstveni naziv?
Skulptura „Kućni ljubimac“ je grumen stakla na kojem su ugravirane moje oči, a koji je zatvoren u čelični kavez. Svi se ponekad tako osjećamo. Nesrazmjer između onoga što bi željeli napraviti, biti i onoga što možemo ostvariti, svijest o vlastitim ograničenjima, nedostatak vremena da se posvetimo svemu što volimo… Žene će to najbolje razumijeti. Iznad „Kućnog ljubimca“ na zidu u MUO piše: Staklo mi je blisko. U njemu i njegovoj prozirnosti mogu i želim izraziti ono što mislim i osjećam. Radovima u staklu komuniciram sa svijetom jednako kao što komuniciram i svojim tijelom, riječima, ponašanjem i životom.
Autor: Diana Mikloš
