Jedna od ključnih figura francuske šansone, smatran začetnikom moderne šansone, Jacques Brel (Romain Georges Brel), rođen je 8. travnja 1929. godine u Belgiji.
Napustivši obitelj i siguran obiteljski posao (otac mu je bio vlasnik tvornice kartonske ambalaže), 1953. godine, uzima gitaru i dolazi u Pariz pronaći svoje “mjesto pod suncem” i baviti se onim što najbolje zna – pjevanjem i skladanjem.
I prije dolaska u Pariz nastupao je u brojnim briselskim kabaretima, osjećajući da “malograđanski” život nije za njega. Unatoč protivljenju obitelji (tada mu se upravo rodila druga kći), odlazak u Pariz vidio je kao put u novi svijet i novi život koji će ispuniti njegove snove.
U početku je nastupao u pariškim kabaretima Les Trois Baudets, L`Écluse i L`Échelle de Jacob, a 1954. prvi je put nastupio u koncertnoj dvorani Olympia.
Nakon toga kreće na svoju prvu turneju s tada renomiranim pjevačima Dariom Morenom, Philippe Clayom i Catherine Sauvage. Krajem te godine objavljuje prvi album na kojem se nalazi devet pjesama – Jacques Brel et ses Chansons.
Osebujan izričaj
Jacques Brel stekao je pažnju publike i postao predmet obožavanja i izvan granica Francuske i francuskog govornog područja jer je svaka njegova šansona bila odraz duboko proživljenog iskustva.
Ogoljujući u pjesmama samoga sebe, bez uvijanja i srama, publika je prepoznala iskrenost, ponekad surovu i nepatvorenu.
Osim ljubavi u svim oblicima, njegove su šansone često tematizirale pitanja domovine, malograđanštine (od koje je pobjegao), straha od smrti… na strastven, uznemirujuć i uzbudljiv način.
Stručnjaci se slažu da je Brel jedan od “poets maudits”, tzv. ukletih pjesnika koji se svako toliko pojavljuju u povijesti europske književnosti i privlače fatalnom (auto)destruktivnošću.
Prijeloman trenutak za daljnju glazbenu karijeru Jacques Brela dogodio se 1956., kada je na jednom od nastupa upoznao pijanista Françoisa Raubera, koji mu je od tada pomogao pri gotovo svim aranžmanima te su se kao tandem izvrsno dopunjavali, prije svega zato što je Jacques Brelu, unatoč iznimnom talentu, nedostajalo formalno glazbeno obrazovanje, što je Rauber imao.
Iste godine Brel snima drugi album Quand on n’a que l’amour, koji postaje svjetska uspješnica
Od 1960. slijede godine njegove svjetske slave, nižu se nastupi diljem SAD-a, Kanade, bivšeg SSSR-a i niza ostalih zemalja, održavajući do čak 300 koncerata u godini.
Potvrda slave ovog sjajnog francuskog šansonijera stiže i u obliku brojnih pjevača koji njegove šansone prevode na svoje jezike, prije svega na engleski.
Primjerice, Kingston Trio i njihova pjesma Seasons in the Sun (prepjev šansone Le Moribond) i danas se može često čuti. No najviše puta prepjevana i omiljena među publikom zasigurno je Ne me quitte pas (Nemoj poći sad).
Oproštaj na vrhuncu slave
Godine 1967. Jacques Brel iznenađuje publiku javno se oprostivši od pjevačke karijere na posljednjem recitalu u jednom kinu u Francuskoj.
Razlog je, po njemu, bio jednostavan – nije se želio ponavljati. Nije želio oskvrnuti iskrenost svojih interpretacija i jednostavno je osjetio da je kroz šansone rekao sve što je htio.
Druga velika ljubav Jacques Brela bila je gluma
Odluka o napuštanju pjevačke karijere dijelom je bila uvjetovana i strašću koju je gajio prema glumi pa ipak nije u potpunosti napustio “svjetla pozornice” – godine 1967. snimio je svoj prvi film “Riskantan posao”.
Kasnije, 1973. godine, film “Daleki Zapad” (Le Far West) nominiran je za Zlatnu palmu na Canneskom festivalu. No najveći komercijalni uspjeh postigao je njegov film, komedija “Avantura je avantura” (L’aventure, c’est l’aventure), snimljen 1972. godine.
Prilikom snimanja tog filma upoznao je glumicu i plesačicu Madly Bamy s kojom je proveo posljednje dane života. Naime, 1973. godine otkrio je da je teško bolestan.
Unatoč tome, snima singl Djetinjstvo, namijenivši sav prihod za pomoć hendikepiranoj djeci. Neizlječivi rak pluća značio je da mu je ostalo još malo dana, a njih provodi u osami, živeći na brodu na jednom od otoka Francuske Polinezije, s ljubavnicom Madly.
Posljednji album, za koji je pjesme napisao na otoku, snimio je u tajnosti u Parizu 1977., a svijet je napustio 1978. godine. Iako je posljednje dane proveo u pariškoj bolnici, konačni mir našao je na Konjaničkom groblju na otoku Hiva Oa, na kojem je prethodnih godina živio, a uz njegovo, samo nekoliko metara dalje, nalazi se i posljednje počivalište slikara Paula Gauguina.
Zaklada Jacquesa Brela
Zaklada Jacqeusa Brela nalazi se u staroj jezgri Bruxellesa, a sjećanje na njega čuvaju tri kćeri.
Njegova rodna kuća nalazi se u rezidencijalnoj Aveniji Diamant, a danas je pretvorena u nekoliko luksuznih stanova.
Nedavno je održana aukcija na kojoj se ponudilo na prodaju 90 gitara, mnoštvo ploča i originalnih rukopisa, a procjenjivalo se da bi zarada mogla dostići 500 tisuća eura.
Tu sumu trebalo je podijeliti 30 nećaka i nećakinja Brelove ljubavnice s kojom je živio desetak godina, a koja je umrla prije pet godina, no to su pokušale spriječiti njegova udovica i kćeri, koje su ponudile otkup ostavštine, što su nećaci odbili.
Ispostavilo se, ipak, da sve nasljedstvo odlazi kćerima i udovici (što je napisao u oporuci). Time je potvrdio, unatoč boemskom životu i brojnim ljubavnicama i priležnicama, da ipak nikad nije u potpunosti zanijekao “malograđanski obiteljski” život od kojega je bježao.
.
Piše: Wish.hr
