Kenija – Tanzanija prvi dio

Prvi dio putopisne priče profesora Stiperskog o studijskom putovanju kroz Keniju-Tanzaniju.

Putovanje započinje u Nairobiju, najvećem i glavnom gradu Kenije (3 mil. stan.). Nalazi se 140 km južno od ekvatora na 1661 metar nadmorske visine. Britanske kolonijalne vlasti osnovale su ga kao stanicu na željezničkoj pruzi od Mombase (luke na Indijskom oceanu) do Kampale na Viktorijinom jezeru (Uganda) 1899. g. Grad uskoro postaje glavnim gradom Britanskoga Istočnog Afričkog protektorata 1907. g. umjesto Mombase na obali Indijskog oceana. Nairobi je danas najveći grad istočne Afrike, te financijski i politički jedan od najutjecajnijih afričkih gradova. Uvijek poželim prošetati ulicama grada. Ovdje to nije preporučljivo, jer je grad jedan od najopasnijih afričkih gradova. Domaćini nas nikako nisu željeli voditi po ulicama grada. Ulazimo u Kiberu – s oko milijun stanovnika jedan od najvećih slamova na svijetu. Građevinski materijal kuća je blato s isprepletenim šibama, lim, daske, i rijetko cigla. Kanalizacija je transparentna – teče prolazima i baca se u plastičnim vrećicama preko ograde. Nisu nas pogodili. Kiberom se krećemo s domaćim ljudima – oni su nam ulaznica. Stranci ne ulaze u Kiberu. Na rubu grada, neka druga slika. Dom Karen Blixen. Dankinja po kojoj je napravljen film „Moja Afrika“. Lijepa kuća, zanosni krajolici omogućuje uživanje u Africi. Europljani su često uzimali od Afrike samo najbolje – prirodu i životinje.

Krećemo prema Velikoj rasjednoj dolini. Ovdje bi se u geološkoj budućnosti Afrika trebala razdvojiti na dva dijela – današnja brzina razdvajanja afričkog kontinenta je oko 1 cm godišnje. Brojna su jezera. Jezero Nakuru je alkalno / lužnato jezero poznato po mnoštvu algi koje privlače milijune plamenaca (flamenga). Površina jezera zna biti ružičaste boje od milijuna plamenaca u pokretu. U okolici jezera žive i sisavci kao žirafe, nosorozi, kudu, lav, leopard, antilopa… Uživamo u safariju i izvrsnoj hrani u lodgu oko jezera. Dokoni Europljani, ali mi se spremamo za pravu seosku Afriku.

Slijedi posjet selima u župi Subukia. Ovdje djeluje hrvatski franjevački misionar fra Miroslav Babić pomažući ljudima: brine o nemoćnima, bolesnima, napuštenim, te gradi škole i crkve. Kibera je bila primjer stvarnosti za brojno gradsko stanovništvo, a Subukija za seosko stanovništvo. Dolazimo u školu. Ples. Ritam. Djeca su vesela i pomalo zbunjena velikom skupinom Bijelaca. Osnovna škola je bez stakala i na zidu ima samo ploču s kredom. Pod je zemljan. Naši putnici nisu mogli suspregnuti suze. Neki napuštaju učionice. Osjećamo se nemoćni s našim bombonima. Djeca su vrlo uredna i uniformirana, bijele košulje, crveno-smeđe hlače i prsluke. Iznenadila me njihova urednost iako su okruženi prašinom, blatom. Nigdje asfalta ili betona. Fra Babić pokazuje dio škole gdje nedostaju dijelovi zida. Skuplja novac kako bi im mogao obnoviti školu, isto kao što je već obnovio drugi dio škole. Inače, fra Babić izgradi seosku kuću za oko 300-tinjak eura. Vozimo se seoskim blatnjavim cestama – kažu da imamo sreće jer nije prava kišna sezona. Ipak, upali smo u blato jer smo se kretali poljem, a ne cestom. Akcija izvlačenja trajala je oko 4 sata. Međusobna izvlačenja dviju terenskih vozila ne pomaže, jer se vozilo koje izvlači zakopava u blato, a ono koje je zakopano u blatu se ne miče. Čekamo traktor. On je ipak kralj izvlačenja vozila iz blata…..

TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI