Druga etapa studijskog putovanja prof. Stiperskog u unutrašnjosti Brazila.
Krećem autobusom prema unutrašnjosti zemlje. Glavna atrakcija? Nacionalni park kanjona, slapova i špilja - Chapada Diamantina te gradić Lencois u kojem živi tek 6000 stanovnika. Autobus klizi po zgusnutim kamenitim ulicama. Vrijeme kao da je ovdje stalo. Ne dočekuju me nove zgrade, već niski objekti životopisnih pročelja uz koje su parkirani ostrugani kamioneti i automobili stari 40-tak godina.
Ime Lencois na portugalskom znači pokrivač, a upućuje na mjesto vraćanja tragača dijamanata iz planina radi odmora, opskrbe i prodaje. U okolnim brdima stotinama se godina tragalo za dijamantima, a 1985. ta praksa prestaje jer država ovo područje proglašuje nacionalnim parkom.
Na središnjem trgu Lencoisa još se osjeća duh prošlih vremena. U lijepoj jednokatnici, današnjoj pošti, nekoć se nalazila burza dijamanata. Nekoliko metara niže, u uskoj visokoj dvokatnici plavkaste boje prošaranoj plijesni, bio je smješten francuski konzulat. U blizini je i zgrada bivšeg hotela u kojem su odsjedali trgovci dijamanata iz raznih dijelova svijeta. Lokalno stanovništvo prisjeća se kako su ovdašnjim dijamantima probijani tunel St Gothard, Panamski kanal i londonska podzemna željeznica.
Nakon nesigurnosti salvadorskih ulica Lencois nudi opuštenu večernju šetnju i mami me da ispijem kakvo lokalno piće na visokim rubnjacima. Uviđam zašto Jimmy Page iz legendarne rock grupe Led Zeppelin dolazi ovdje svake godine. I ja bih mogao u Lencoisu provoditi tjedne.
Glavna ulica u gradu vrvi živošću i veselim glasovima mladih ljudi. Raznobojne viseće trake svijetle u tami i navode me prema kafićima, restoranima i trgovinama. U blizini se nalazi i natkrivena tržnica gdje svake večeri predstavnici lokalne škole capoeira pokazuju svoje umijeće. Ovaj ples s elementima borilačkih vještina i vratolomne gimnastike izvodi se uz pratnju bubnjeva. Gledam plesače kako se izvijaju u savršenom ritmu i ostajem bez daha. Capoeira je najupečatljiviji brazilski ples koji sam vidio, uključujući i nadaleko poznatu sambu.
Nacionalni park Chapada Diamantina
Ujutro krećem u obilazak nacionalnog parka. U kombiju odzvanja glasna brazilska glazba dok vozilo poskakuje po zemljanim i prašnjavim stazama. Stižem u zaselak odakle ću pješice krenuti prema najvišem brazilskom slapu – Cachoeira da Fumaca – što pada s 420 metara. Uz cestu lokalni su muškarci razgrnuli ceradu i počeli prodavati meso koje okružuje rojevi muha. Šokirano gledam u njih dok vaga čeka prve kupce. Mukotrpni uspon zamjenjuje čuđenje. Putem dominira visoka paprat. Kod nas ovo je možda zeljasta biljka, ali u Brazilu ona izgleda poput stabla te doseže nevjerojatnih 15 metara.
Na petstotinjak metara visokom slapištu pruža se fantastičan prizor cijele okolice. Da bi se vidio slap i ponor dubok 500-tinjak metara mora se puzati po kamenoj ploči koja je neka vrsta balkona bez ograde. Veličanstveni panoramski pogled na kanjone Chapada Diamantine pruža se s vrha planine Morro do Pai Inacio, na kojeg se penjem dan kasnije. Izgleda poput ozelenjenog Velikog kanjona u američkom Koloradu. Zalazak Sunca i mistično isprepletene grane već otpalog lišća u potpunosti se smiruju.
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI
Galerija slika
