Uz pomoć biskupa hrvatskih korijena, profesor ulazi u područje za koje ne mari niti jedna peruanska turistička agencija.
Amazonska prašuma zauzima oko šezdeset posto peruanskog teritorija. I dok je većina stanovnika koncentrirana uz obale Tihog oceana, te u Andama, ovdje se krije neki „drugi dio svijeta“. Predstavnici suvremenoga peruanskog društva imaju malo spoznaja o životu u Amazoni i ne razmišljaju previše o njoj. Središnja vlada za taj dio države pokazuje zanimanje samo kada treba pokretati neke poslove vezane s naftom, prirodnim plinom, hidroenergijom i šumama.
Biskupija San Ramon obuhvaća dio Amazone velik poput Austrije. Biskup mons. Gerard Anton Žerdin ili Herardo (kako ga zovu Indijanci) i njegovi franjevački misionari brinu o domaćem stanovništvu pružajući im uobičajenu karitativnu pomoć, te obrazovanje. Ovdje sam isključivo zahvaljujući biskupu Žerdinu, jer niti jedna turistička agencija u Limi nije u stanju dopremiti turiste u ovaj zabačen dio države.
Biskup Gerard Anton Žerdin došao je u amazonski dio Perua kao misionar 1975., a biskup je postao 17 godina kasnije u San Ramonu. Cijelo vrijeme živi s Indijancima, čak i u razdoblju dok su ovdje vladale Svijetle staze – gerilske komunističke terorističke skupine poznate po svojoj okrutnosti. S njim me upoznao Fra Tomica koji je osam godina bio misionar kod Herarda, a 2006. se vratio u Hrvatsku – u franjevački samostan u Cernik.
Posjećujem misionarski centar Puerto Ocopa, koji školuje i odgaja djecu amazonskog područja. Do prije deset godina ovdje su živjeli i mališani koji su bili izbačeni iz svojih domova – jer je lokalni šaman „procijenio“ da je vrag ušao u njih i da ih treba ostaviti u prašumi. Roditelji su morali prihvatiti mišljenje šamana, ali ih nisu željeli ostaviti kao plijen divljim životinjama, pa je misionarski centar bio najbolja alternativa.
Nastava u osnovnim školama po Amazoni traje dnevno po dva do tri sata, a uče se najosnovniji predmeti. Osim španjolskog, ovdje se pokušavaju svladati osnove i domorodačkog jezika – kečuana kod Ashaninka. Taj jezik polako umire jer je literatura oskudna, a izvornih govornika sve je manje.
Amazonski Indijanci uglavnom žive kao nekad. Bave se lovom, ribolovom i nešto manje poljoprivredom. Manji dio Indijanaca radi za velike kompanije povezane s naftom i sječom drva, a neki i za narko-mafiju koja podiže plantaže koke na padinama Amazone.
Herardo mi pomaže da uđem i u nekoliko indijanskih amazonskih sela, gdje me dočekuju s prijateljskim osmjehom. Imam sreću, jer turizam nije došao do prašume, pa se brojni Indijanci plaše bijelaca. Primjećujem da njihova sela izgledaju poput jednog velikog dvorišta s nekoliko kuća i mjestom okupljanja za sve stanovnika. Osobito su draga djeca.
Amazona nije u potpunosti istražena. Neprestano se podsjećam. Čak i kad me lokalci vode na jedno od rijetkih mjesta s ostacima civilizacije Inka u amazonskoj prašumi . Od nje je ostao tek kamen s ugraviranim crtežom životinje nalik na tigra. Indijanci mi vele da ovdje najčešće dolaze noću zbog lova. Navodno je prepuno divljih životinja.
Amazonski grad Atalaya predstavlja kulturni šok za moja osjetila. Na ulici se mogu vidjeti trocikli i motori, a nalazim čak i na Internet caffe. Biskup Žerdin ovdje je osnovao sveučilište prije par godina sa samo jednim smjerom – učiteljskim. Uz osnovne predmete, studenti ovdje pohađaju nastavu iz proizvodnje odjeće od tekstila, obrade drva te poljoprivrede. Osnovna je namjera osposobiti ljude da prenose svoje znanje mlađima kad se vrate u svoja sela.
Pretpostavljam da je ovako izgledalo u glavnom gradu Lijepe naše u 17. stoljeću kad su isusovci pokretali zagrebačko sveučilište. Bez internetske veze i motora, dakako.
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI
