Prof. Stiperski otkriva zapanjujuće tajne planinskog područja Perua.
Česti potresi u Peruu posljedica su podvlačenja Nasce ploče pod Južnoameričku tektonsku ploču – pedesetak kilometara od obale Tihog oceana prema pučini. Ne čudi me što su se razne peruanske civilizacije trudile izgraditi sigurne građevine na ovom području. Iznimka nije ni ženski samostan Sv. Katarine u Arequipi. S obzirom da su ovdje dolazile kćeri iz dobrostojećih obitelji, kreveti časnih sestara bili su postavljeni ispod bolta radi veće sigurnost od potresa.
U visokim Andama, što prelazi 4000 metara nadmorske visine, počinjem osjećati posljedice visinske bolesti. Od nje su očigledno „cijepljene“ ljame, alpake i vikunje – karakteristične životinje ovoga prostora. Ljame, primjerice, bez problema na sebe mogu ponijeti teret od 30 kilograma – pa su u povijesti igrale značajnu ulogu u životu domaćeg stanovništva.
U najdubljim kanjonima na Zemlji – Colca (3191 m) i Cotahuasi (3500 m) – susrećem i pticu najširih krila – kondora. Promatram njegov let i ne mogu prestati pjevušiti taktove poznate pjesme. Oduševljava me i najviše plovno jezero na svijetu – Titicaca, što se pruža na 3810 metara nadmorske visine. Osobito umjetni otok Uros koji je u potpunosti napravljen od trske, kao i gotovo sve na njemu – od namještaja do kuća, škola i trgovina. Osjećam se kao da sam zabunom ušao u neku bajku.
Peru je domovina izrazito starih i zavidno naprednih indijanskih civilizacija koje sežu do 3500. g. prije Krista, a mogu se mjeriti – i prema starosti, i prema razvijenosti – sa starim civilizacijama Euroazije. Narod Inke su među poznatijim predstavnicima, a Cusco u Svetoj dolini glavni grad njihove civilizacije. Inke su ga zvale „pupak svijeta“. Udišem ga punim plućima.
Sveta dolina Inka puna je gradova, terasa i hramovima povezanih s ovim narodom. Turistički najpoznatiji su „Stari vrhovi“, odnosno Machu Picchu. Ovo novo svjetsko čudo nalazi se na teže dostupnom terenu i u zabačenijom dijelu doline, zbog čega ga Španjolci nikada nisu otkrili.
Što više se udaljujem od Izgubljenog grada Inka, to se u meni pojačava osjećaj društvene izoliranosti. Poput glavnog lika nekog dokumentarnog filma cijeli dan se probijam makadamom prema Ayacuchu. U noći me zaustavlja policija i predlaže oružanu pratnju jer izolirano područje Anda nije sigurno za hrvatske profesore.
Ayacucho, ili zaboravljeni grad kako ga Peruanci vole zvati, ima oko 200 tisuća stanovnika, a s drugim gradovima povezan je samo makadamima i zračnom lukom. Na Sveučilištu u Ayacuchu 1980. profesor filozofije Abimael Guzman je, kao vođa revolucionarnih i maoističkih Svijetlih staza, krenuo u otvoreni sukob s vlašću Perua.
Napustiti cestovnim putem Ayacucho, čini se poput nemoguće misije. Golem autobus kreće se prosječnom brzinom od 20 km na sat. Suvozač mora gledati koliko centimentara ima do stijene, a vozač koliko je zadnji kotač unutar ceste. Sva sreća da nitko na dolazi iz susjednog smjera. Putnici se tiho mole dok klize pokraj dramatičnog krajolika. Šokiran je i turistički pratitelj iz Lime, koji zapanjeno promatra noviju kartu ovoga područja. Austrijski kartografi prikazali su je poput dobre regionalne ceste.
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKII
