Početak azijske pustolovine prof. Stiperskog u površinom najvećoj državi svijeta.
Želim upoznati središnji dio Azije. Putovati transsibirskom željeznicom od Irkutska do Mongolije. Diviti se Bajkalskom jezeru, pustinji Gobi i mongolskoj stepi. Istražiti ostavštinu Džingis Kana, ali i najveće gradove današnjeg svijeta – Moskvu i Peking.
Putovanje započinjem na izvoru ruske države – Suzdalu i Vladimiru – nekadašnjim glavnim gradovima Moskovske kneževine. Vladimir je grad sa snažnom industrijom, čijom panoramom dominiraju dimnjaci i energetska postrojenja. Suzdalu je zaobišla ta urbanizacija. Na ulicama se osjeća duh nekog prošlog (usporenog) vremena. Glavna atrakcija jest suzdalski Kremlj – utvrđen grad u kojem su stolovali vladari i crkveni vrh – okružen zagonetnim močvarnim krajolikom.
Stižem u Moskvu. U ovom središtu komunističkog svijeta, kojeg neki promatraju s divljenjem, a drugi sa strahom – prati me osjećaj veličine. Avenije su toliko široke da ih se ne može sigurno prijeći bez korištenja pothodnika. Crveni trag iznimno je prostran i na mene ostavlja dojam poput prave ljepotice. Potrošačka kultura u sovjetsko je doba bila odbojna. Tada se slavila žena koja je radila u rudniku i mogla nositi teško oruđe. Nije slučajnost što su glavne bacačice kladiva i diska dolazile upravo iz SSSR-a. Prisjećam se toga dok prolazim pored blještavog trgovačkog centra na Crvenom trgu. Vremena se ipak mijenjaju…
Na desnoj obali rijeke Angare, u južnom dijelu Sibira – smjestio se grad Irkutsk. Planski posjećujem kuću Decembrista – ljudi svojedobno protjeranih iz europskog dijela Rusije jer se nisu slagali s političkim vrhom. Fascinira me što su ovdje postali društvena, kulturna, gospodarska i politička elita.
Nedaleko grada nalazi se i najdublje jezero na svijetu. Bajkalsko jezero staro je više od 25 milijuna godina, u njega utječe petstotinjak rijeka, a istječe tek jedna (Angara). Ime mu potječe od tatarske riječi bai-kul što u prijevodu znači bogato jezero. Uistinu, ovaj vodni gigant prostire se na oko 32 tisuće četvornih kilometara i sadrži oko dvadeset posto svjetskih zalihe tekuće slatke vode. Gledam u prozirnu vodu kod turističkog središta Listvyanka i teško mi je pojmiti tu premoćnu snagu prirode.
U pograničnom ruskom naselju Nauški čekam deset sati na vlak ne bi li prešao u Mongoliju. Ne razumijem. Rusko činovništvo ne želi mi objasniti gdje je zapelo. Kolodvorske zgrade su velike, čiste i nedavno renovirane. Ulijevaju povjerenje, pa krećem u obilazak naselja. Vremena za to, imam napretek. Ubrzo slijedi čuđenje. Morao sam protrljati oči – je li ja to dobro vidim? Prašina, kućerci, zemljani putevi, trgovine s malim prozorima, jedna veća stambena zgrada s tamnim ciglenim pročeljem i ulaznim vratima s petokrakom. Suprotnost između kolodvorske zgrade i naselja na usne mi baca samo jednu riječ: Potemkin!
TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI
