Salvador

Prvi dio putopisne priče profesora Stiperskog o studijskom putovanju kroz Brazil. 

Dvanaesta paralela. Nikad nisam bio bliže ekvatoru. Na izlasku iz zračne luke dočekuje me topli tropski zrak, palme kokosa, papaje i vožnja slikovitim ulicama grada Salvadora. U afričkoj sam duši Brazila. Čulna kultura na svakom koraku. Bubnjevi, capoeira, žarke boje. Odavde su Portugalci krenuli u kolonizaciju Brazila sredinom 16. st. Duboki zaljev zaštićen podvodnim stijenjem i uskim prolazima koje poznaju rijetki, bio je siguran od gusara i raznih neprijatelja. Narednih dvije stotine godina Salvador je bio bogat grad, pravi biser u portugalskoj kruni. Prvi glavni grad Brazila, a danas glavni grad brazilske države Bahia.

Podneblje je pogodno  za uzgoj šećerne trske. Ali, tko će raditi na plantažama? Portugalci su moreplovci, upravitelji i misionari. Kako se domaći Indijanci nisu pokazali dobrim radnicima, kolonizatori od 1538. počinje „uvoziti“ crne robove iz Afrike. Danas ništa nije ostalo od nekadašnje luke robova. Tako je u Salvadoru počeo nastajati brazilski narod, miješanjem Afrikanaca, Indijanaca i Europljana, s  time da crnačka sastavnica ovdje nadmoćno preteže.

Staro gradsko središte Pelourinho govori mi o raskoši i bogatstvu prohujalih vremena. Nalazi se na popisu svjetske kulturne baštine Ujedinjenih naroda. Prostrani trg s pročeljima žarkih boja te čisto plavo, tropsko nebo. Nema sumaglice i nebesko sivo-bijelih tonova. Ili je tamno, oblačno s kišom, ili izražajna plava vedrina. Jakost svjetla. Kažu da Salvador ima 365 crkvi, koliko i godina ima dana.

Crkva Igreja e Convento Sao Francisco najljepša je brazilska crkva i pravo remek-djelo kolonijalnog baroka. Europski barok je kićen, ali kolonijalna inačica baroka još je kićenija. Na njezinim unutrašnjim bogato ukrašenim zidovima blješti više stotina kilograma zlata. Graditelji nisu žalili sredstva i mukotrpnog rada kako bi pokazali sjaj i moć. U 18. st. počinje silazno razdoblje Salvadora i gospodarska renesansa odlazi prema mjestima rudnih bogatstva u državi Minas Gerais.

Salvador je višemilijunski grad s visokom stopom uličnog kriminala. Nosite li zlatan nakit ili Ray-Ban naočale vrlo lako možete postati meta na ulici, plaži, pa čak i u moru dok plivate. Treba se čuvati i prijateljskih gesti – npr. djeteta, koje vas obgrli rukama i u jednom potezu „olakša“ za narukvicu ili lančić. Tužno je što će vaš nakit prodati za drogu.

Halapljivo istražujem nove okuse hrane. Doručak započinjem tropskim voćem, nikad slađim ananasom, lubenicom te još ukusnijom papajom, jer takve ne stižu u Europu. Isprobavam peciva i meni nepoznate kolače. Hrana je ukusna, ali drugačijeg, specifičnog okusa. Otkrivam i churrascariju – raširen tip restorana za koji se plaća ulaznica od 50 do 120 kuna, ovisno o ponudi i uređenosti lokala. Samostalno biram priloge, a onda mi prilazi konobar s mačetom na kojem se nalazi bogat izbor mesa. Ne prestaje obilaziti i nuditi nove komade. Tek tada primjećujem značku uz vlastiti tanjur. Dok god je okrenuta u položaju da – znači da sam gladan. Dobro, možda još jedan komad prije spavanja…

TEKST I FOTOGRAFIJE: PROF. ZORAN STIPERSKI