Ne bježite od problema u ovisnosti, već potražite vlastite kreativne odgovore.
Moral nas čuva i inspirira da se ugrijemo smislenim postupanjem u interesu zajednice. Svatko je od nas dio te zajednice i opći interes je interes svakoga od nas.
U Splitu na sastanke dođe uvijek preko 100 ljudi. Najviše ih je bilo 163, iako ima samo 80 stolica. Dođu, sjede ili stoje, slušaju i razgovaraju, pa kako im ta gimnastika tijela i duše ne bi koristila?!
Emisija „Avantura promjene“ ide uživo i mnogi nazivaju naš izravni telefon 01/616 7002. Puno više imamo poziva nego što ih realno možemo primiti u emisiju, postoji velika glad za savjetima koje dajemo. Ili mnogi ljudi nose u sebi brojna pitanja na koja se može odgovoriti.
Kako riječ, i pisana i izgovorena, povezuje ljude najbolje zna Ljubica Uvodić Vranić. Poznata psihologinja, autorica psiholoških priručnika, predavačica i kolumnistica, već godinama živi između Splita, Zagreba i Umaga, gdje održava redovita predavanja – tjedno u Zagrebu, mjesečno u Splitu i najmanje osam ponedjeljaka godišnje u Umagu.
Kako riječ ne poznaje granice, Ljubica je sve češće i u Ljubljani, gdje je upravo predstavila svoju drugu knjigu prevedenu na slovenski „Pustolovščina osebne preobrazbe“, koja je kod nas poznata kao „crvena Avantura“.
Neumorna, uvijek spremna pomoći, Ljubica Uvodić-Vranić svojim radom uporno psihologiju približava svakodnevnici. Osim što piše knjige i predaje, redovito odgovara na pitanja slušatelja četvrtkom u emisiji „Avantura promjene“ na Drugom programu Hrvatskog radija i piše za „Moje zdravlje“, prilog Večernjeg lista, a dobro je poznaju i gledatelji Hrvatske televizije.
Najlakše je se može naći na webu, na stranici www.psihologinja.eu, na kojoj su sve informacije o njezinom radu, čak i o svilenim maramama koje rukom oslikava. Kad imate puno godina, puno se toga i nakupi – komentira duhovito psihologinja.
U svojoj osmoj knjizi „Neizgovorena pitanja i psihologični odgovori“, koju je nedavno predstavila na Interliberu, obrađuje i osjetljive teme, kao što su sukobi u braku, nezaposlenost, odnos između roditelja i odrasle djece. Koliko se rješavanju društvene krize može pridonijeti knjigom i razgovorom, pitamo našu najproduktivniju psihologinju.
Neke nevladine udruge se bave preventivnim radom i tako čuvaju psihičko zdravlje svojih korisnika. Neki volonteri ulažu svoje vrijeme da pomognu drugima….
Svi smo na zajedničkom zadatku čuvanja interesa onoga drugoga jer na taj način čuvamo i svoj interes. Jedna je od mojih zadaća, kako je vidim i kako me moji čitatelji vide pa me potiču svojim povratnim informacijama, opisati na popularan i razumljiv način za široku publiku što nam se događa i kako nam primijenjena psihologija može pomoći.
Ne bježite od svojih problema u ovisnosti: alkohol, nikotin, droge, kockanje, gutanje i omamljivanje lijekovima, besmisleno kupovanje… Nego steknite uvid u probleme koji su u vama i oko vas i posegnite za neki psihološkim saznanjima koji su autori poput mene za vas pripremili da vam budu, ne recept, nego nagovještaj i putokaz u traženju vlastitih kreativnih odgovora.
U školi su nas učili čitati pa šteta tu vještinu ne iskoristiti za traženje novih odgovora na pitanja koja se do sada nismo usudili ni postaviti. Prvo sebi, a onda i drugima.
W: Jedna od tema u Vašoj novoj knjizi je kriza morala koja govori o našoj stvarnosti poljuljanih društvenih vrijednosti.
Možete li nas ohrabriti ili utješiti da je kriza morala prolazna ili da postoje načini da joj doskočimo?
Kažem u ovoj svojoj knjizi, kao i u mnogim drugim prilikama koje mi se pruže, da kriza morala postoji, ali da to ne znači da moral više ne postoji, kako neki cinično progovaraju.
Nema više morala! – viču ljudi. Rezignirano. Očajno. Ili da opravdaju i svoje postupanje. Kao što prijateljstvo dolazi u krizu, kao što ljubavni odnos dolazi u krizu, tako su kod nas i moralne vrijednosti došle u krizu.
Ali prijateljstvo i dalje postoji. Ljubav postoji. I kad je u krizi. Kao što postoji sunce kad ga skriju oblaci, tako postoji i moral. I nitko ne može tvrditi da ne postoji. To što je sunce sakrio oblak, to samo znači da „bu došel veter i rasteral sivi oblak“.
I da će nas naša svijest o toj potrebi i mogućnosti spriječiti da padnemo u ne-može-se, nema-smisla, odustajem-od-svega besmisleno stanje koje bi sivi oblak pretvorilo u crni oblak… Moral za kojega znamo da postoji, čuvat će nas i inspirirati da osjetimo njegove tople zrake i ugrijemo se smislenim postupanjem u interesu zajednice.
Svatko je od nas dio te zajednice i opći interes je interes svakoga od nas. Oblak sam neće nestati. Moramo ga otpuhati.
W: Kod nas još uvijek nije uobičajeno u nedoumici ili krizi potražiti savjet psihologa i malo je poznato da kod nas već dugo djeluju grupe kao što je Vaša Udruga Petkom u pet, koja je već postala punoljetna.
Na velik odaziv naišli ste i u splitskoj udruzi neobičnog naziva – „Petkom u pet subotom u Splitu to može samo u Splitu da petak bude u subotu“, koja je osnovana 2012.. Jesu li građani koji pohađaju redovite psihološke radionice bolje „opremljeni“ za suočavanje sa svakodnevnim teškoćama na poslu i u obitelji?
Zagrepčani se sastaju 18 godina svaki petak. Kako je udruga koja se sastaje petkom u 5 poznata i kao Petak, a mlađi brat u Splitu, koji je 8. prosinca 2015. napunio tri godine, nije se mogao družiti petkom jer je petak već zauzet, smislili smo šaljivi naziv. Družimo se jednom mjesečno u subotu u pet, ali imamo dobri duh Petka s nama.
Mi se Petkovci, Petkomupetaši ili prijatelji s Petka kako se još zovemo, volimo šaliti. A i u Splitu je šala na cijeni. Kako sam ja splitska Zagrepčanka – sve se spojilo na psihologičan način. Dogovaramo se svaki put za sljedeću temu, demokratično.
Petaka i subota ima, tema ima još više… Bilo ih je 444, a uskoro će ih biti 505. Uvodno predavanje je samo mali uvod njihove Uvodićke, a prava poslastica su njihova izgovorena pitanja i naši zajednički odgovori. Rasprava je uvijek zanimljiva. U Zagrebu dođe tridesetak Petkomupetaša, najviše nas je bilo 65.
U Splitu dođe uvijek preko 100 ljudi, najviše ih je bilo 163, iako ima samo 80 stolica. Dođu, sjede ili stoje, slušaju i razgovaraju. Pa kako im ta gimnastika tijela i duše ne bi koristila?! Uostalom, slušaju ono što su sami tražili?!
I kad je bura i kad je kiša dođu. Jer kako je rekao jedan naš Splićanin, „vani je ladno, ali je nama unutra toplo.“ Vjerojatno je mislio na tu petkovsku atmosferu podržavanja, razumijevanja, prihvaćanja i traženja pravih pitanja.
W: U emisiji „Avantura promjene“ na Drugom programu Hrvatskog radija, koja se četvrtkom emitira već više od tri godine, obrađujete svakodnevne teme kao što je roditeljstvo, odnosi u obitelji, a pišete i redovitu kolumnu u prilogu Zdravlje Večernjeg lista.
Koliko je naša publika spremna poslušati savjet psihologa posredstvom medija? Zašto je korisno imati savjete psihologa u medijima?
Ljudi ne idu često u muzeje ako moraju platiti ulaznicu. Ni u kazališta. Ako je besplatno ili je ulaznica kao u „Noći kazališta“ veoma povoljna – publika nahrli. Mislim da je tako i s radio-emisijom. Neformalna facebook stranica pod naslovom Avantura promjene ima već preko 1000 sljedbenika tj. onih koji su je označili sa sviđa mi se, a više tisuća ljudi tjedno pregledaju.
Na toj stranici najavljuje se tema koja će biti u četvrtak i ta se tema zgodnim prilozima (postovima) dopunjuje. Emisija ide uživo i mnogi ljudi nazivaju naš izravni telefon 01/616 7002.
Puno više imamo poziva nego što ih realno možemo primiti u emisiju, tako da je i to besplatno gledanje stranice i relativno jeftino nazivanje vjerojatno utjecalo da naše emisije prati veliki broj naših slušatelja. Ponekad dobijemo i mail.
Postoji, rekla bih, velika glad za savjetima koje dajemo. Ili mnogi ljudi nose u sebi brojna pitanja na koja se može odgovoriti. Dajući odgovore u eter, te odgovore mogu čuti i oni koji nisu došli na red da izravno postave pitanje. Naravno da ne znamo točno koliko se poslušaju savjeti, ali znamo da ih mnogi traže.
W: U Umagu također imate svoju publiku koju posjećujete već devet godina. Razlikuju li se pitanja koja postavlja publika u Istri i u Dalmaciji? Primjećujete li razliku između pitanja i težnji publike u Zagrebu i one u manjim mjestima?
U Umagu održavam radionice u proljeće i u jesen, u ciklusima od najmanje četiri ponedjeljka za redom. Mislim da su sve teme i sva pitanja vrlo slična. Razlike u mentalitetu su manje važne.
Odnosi u obitelji, podrška u kriznim situacijama, naučiti kako da stres ne bude potres su teme koje svih zanimaju. A publika se polako stvara.
Ima ljudi koji već godinama dolaze pa to nije samo radionica nego i druženje sa starim prijateljima koji se okupe ponedjeljkom ili subotom. Svejedno.
Nama su uvijek jednakost, tolerancija razumijevanje svjetiljke u našem radu. Dolazi se i pješice i poneko u kolicima, pita se i nude se svoji odgovori, razmjenjuju se emocije koje oboje radionicu svim bojama. Što vam se najviše sviđa na radionici? – ponekad upitam. To što smo ovdje svi jednaki – spremno odgovaraju. A ja pomislim: I jeste jednaki. I svi ste u mojem srcu.
W: U Sloveniji je nedavno objavljena druga Vaša knjiga „Avantura osobne promjene“ o ljubavnim odnosima, najvažnijim odnosima našeg života, a nedavno ste održali i predavanje za slovenske glazbene pedagoge. Kako ste zadovoljni dočekom u Sloveniji?
Kad se jednom knjiga uredi, dobije naslovnicu i sve što je napravio hrvatski izdavač, onda novi izdavač koji prevede knjigu ima neusporedivo manje posla pa se može, kao što moj slovenski izdavač eBesede radi, intenzivno koncentrirati na promociju knjige u medijima.
U Sloveniji mi organiziraju brojne intervjue, uskoro ću biti i treći put na slovenskoj televiziji, ovaj put u prime-timeu, u emisiji Zvezdana koja će biti emitirana 2. siječnja. Dva puta je izašao moj intervju u prilogu Dela te u Primorskim novicama. Veoma sam zadovoljna kako su sve te nastupe organizirali moji slovenski suradnici i koliko su ti nastupi imali odjeka. Obje Pustolovščine odlično se prodaju.
Mladinska knjiga, s kojom do tada nisam izravno surađivala, počastila me je svojim pozivom da održim predavanje slovenskim glazbenim pedagozima, što je za mene bio veliki izazov i sjajna prilika da stručnjacima iz mnogih slovenskih škola prenesem dio mojih razmišljanja o vrijednom, možda najvrjednijem poslu koji rade učitelji.
Zaista se nadam da će taj moj „izvoz“ u Sloveniju utjecati i na moju popularnost i u domovini. Dosad sam bila više od 500 puta na Hrvatskoj televiziji i u pisanim medijima, a nadam se da ću i nadalje imati priliku odgovarati na brojna pitanja koja nas sve muče u ovim složenim vremenima.
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
