Zacijelo ne postoji nitko tko se bavi humorističkom književnošću ili naprosto prikuplja dosjetke i viceve, a da nije naišao na ime Nasrudin hodže (ili neku od varijanata imena).
Prema mišljenjima teoretičara književnosti potpuno su istovrijedna dva suprotna mišljenja: da se radi o historijskoj ličnosti i da se radi o legendi.
Slijedimo li prvu liniju, Nasrudin je rođen na području današnje Turske, u selu Horta/Eskišehir 1208., ali je većinu života (gdje se i školovao) proživio u Akšehiru gdje je i preminuo 1275. (a možda i 1285.).
Obilježje hodža (učitelj, gospodin) ukazuje na njegov ugled (prema nekim izvorima radio je u medresi).
Brojne kratke pripovijetke o njegovim postupcima govore o snalažljivom i duhovitom čovjeku, ponekada pomalo bizarnih pogleda na predočeni problem, umjereno religioznog i nadasve humanog.
Prikaz njegova lika je najčešće u tradicionalnoj nošnji i na magarcu (vrlo često sjedeći naopačke kao naznaka njegove sklonosti šali), budući da je magarac ujedno simbol skromnosti i jednostavnosti, dostupan sirotinji kojoj je i sam Nasrudin donekle pripadao.
Prema nekim izvorima poznavao je filozofa, mistika i pjesnika Rumija (1207.-1273.), no postoji prilična sumnja u njihovo druženje. Brojne dosjetke (oko 350) ostale kao Nasrudinovo nasljeđe pružaju uvid ne samo u takozvani pučki humor, već pokazuju utjecaje različitih zemljopisnih sredina (pod utjecajem islama ), pa to daje potporu vjerovanju da se radi o zajedničkom duhu, a ne istom pripovjedaču.
Tim više, što se u nekim pripovijetkama povezuju Nasrudin hodža i čuveni osvajač Timur Lenka (1336.-1405.), što nije moguće jer se Timur rodio pola stoljeća po Nasrudinovoj smrti, ali to na simboličkoj razini pokazuje, kako se „običan čovjek“ usudio suprotstaviti (i intelektualno nadvladati) najvišoj zemaljskoj moći (Timur je slovio kao naglašeno okrutni vladar).
Pripovijetke, koji puta kratke s ubojitom poantom poput vica, naslanjaju se na usmeno pripovjedačku tradiciju, a prvi put se napisane pojavljuju 1480. u knjizi „Saltukname“ Abul Hayr Rumija.
Srpski književnik Stevan Sremac prikupio je i preveo 313 priča objavivši ih 1894. pod naslovom „Nasradin hodža, dosetke i budalaštine njegove u pripovetkama“.
Svjetonazor ljudi u Bosni itekako je senzibiliziran za svijet Nasrudinovih šala (neki teoretičari čak ukazuju na viceve o Sulji i Muji kao produžetku te vrste humora), a književnik Meša Selimović (1910.-1982.) o njemu zapisuje: „Loman, a neuništiv; običan i sitan, a velik; sav na zemlji, empirik ogrezao u stvarnost, a sanjar; utonuo u svoje probleme, a borac za pravdu; neuk, a skeptik……
Stoljećima on živi kao iskustvo i duh naroda, bez laži o sebi i o drugima, i u tome je njegova draž i tajna njegove popularnosti u cijelom svijet.“
Prikaz Nasrudinovog lika na slikama je obično pomalo humoristički, a ne razlikuju se niti skulpture, sastavnice javnih urbanih prostora, pa je takav i njegov kip (na magarcu, naravno) u središtu Buhare (grad u Uzbekistanu).
Neobičan mada znakovit podatak jest da je UNESCO godinu 1996. proglasio godinom Nasrudin hodže.
Internet kao najrašireniji izvor informacija nakrcan njegovim anegdotama, a nekolicinu možete pročitati u nastavku („Nasrudin hodža – anegdote“, priredio Alija Isaković, „Svjetlost“, Sarajevo, 1984.)
Tebe bi zvali Bože-nas-sačuvaj
Timur Lenka reče hodži: „Hodža, ti znaš da je svaki vladar iz porodice Abasovića imao neki nadimak, Jednoga su zvali Bogu -vjerni, drugoga Bogu-predani itd. Što misliš kakav bih ja nadimak dobio da sam bio među njima?“
Hodža bez predomišljanja odgovori: „O sretni vladaru, siguran sam da bi tebe zvali Bože – nas- sačuvaj!“
Koju bi ženu hodža spasio
Neko vrijeme Nasrudin imao dvije žene. Jednog dana dođu one zajedno pred njega pa ga upitaju: „Koju od nas dvije više voliš?“ „Obje“ reče hodža i htjede da tako zabašuri stvar, ali ga one ne htjedoše pustiti.
Mlađa žena mu reče: „Zamisli da smo obje u lađi na jezeru, pa se lađa izvrne, a ti možeš samo jednu da spasiš. Koju bi ti od nas dvije spasio?“
Hodža se okrene starijoj ženi i reče: „Ženo, ono ti znaš malo plivati, zar ne?“
Postoji čitava serija budalastih događaja, među koje svakako pripada onaj kada Nasrudin hodža sipa u jezero kiselo mlijeko, s obrazloženjem da želi zakiseliti jezero.
Na pitanje može li se jezero zakiseliti, on odgovara: „Moje je da probam, pa ako primi…“.
Po apsurdu ne zaostaje niti pripovijetka naslovljena „Daleka budućnost“ u kojoj Nasrudin hodža planira iskopati jamu u koju će smjestiti hrpu zemlje koja stoji ispred kuće. Na upit, što će sa zemljom koju će iskopati iz te jame, on odgovara: „Ja se u tako daleku budućnost ne upuštam.“
Među najduljim i najpoučnijim pripovijetkama jest ona pod naslovom „Nasrudin hodža i vrijeme“ koja se, s istovjetnom porukom, može čitati u raznim varijantama.
Ukratko, opet famozni i opaki Timur Lenka , dolaskom u Akšehir susreće Nasrudin hodžu (!) koji nastoji udobrovoljiti osvajača i izmoliti poštedu grada. Za uzvrat ponudi da će svojeg magarca za godinu dana naučiti govoriti.
Timuru se dopala ta ideja, no u slučaju da Nasrudin hodža ne uspije, Timur će poubijati sve ljude. Naravno da su se građani silno uplašili takve nagodbe, no onda ih je Nasrudin hodža ovako umirio: „Godina dana je duga i preduga! Za to vrijeme ili ću ja umrijeti ili će magarac lipsati ili će Timura – Lenku đavo odnijeti.
Jer, ako ja umrem, onda ćete reći Timur-Lenku da nije imao tko da uči magarca kako se govori; ako magarac krepa, ja ću mu reći da krepana magarca nisam mogao učiti, a ako Timur – Lanku đavo odnese, onda, pogotovo, nikome ništa. A godina je duga i preduga, jedno od to troje sigurno će se dogoditi!“
Fotografija Boris Živko
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti