Renata Kašnjar-Putar

Donosimo Vam intervju s članicom uprave PBZ Croatia osiguranja obveznog mirovinskog fonda, Renatom Kašnjar-Putar.

Renata Kašnjar-Putar je poslovna žena koji zauzima visoku poziciju u PBZ Croatia osiguranju obveznog mirovinskog fonda od 1.1.2012. godine, ali i žena koji osvaja svojom svestranošću i različitim životnim interesima.

Simpatična gospođa Putar nas je kroz ovaj intervju upoznala sa svojim poslom u PBZ Croatia osiguranju, kao članica uprave obveznog mirovinskog fonda, ali nam je i također otkrila svoje skrivene hobije i interese.

W: Recite nam nešto o sebi. Što točno radite i što točno ljudima treba predstavljati obvezni mirovinski fond u općenitom pogledu?

Jednostavnije rečeno, u Društvu ulažemo sredstva doprinosa naših članova kako bi se ona tijekom radnog vijeka, i trajanja uplata doprinosa, kvalitetno i sigurno oplođivala te osigurala optimalnu mirovinu. Općenito, svrha obveznog mirovinskog fonda je da bude visoko stručan skrbnik mirovinskih doprinosa jer član fonda u pravilu nema stručna znanja i informacije potrebne za ulaganje na financijskim tržištima. Zahvaljujući dobro osmišljenom sustavu, kvalitetnoj zakonskoj regulativi kao i temeljitom nadzoru koji se nad mirovinskim društvima i fondovima provodi ljudima bi obvezni mirovinski fond u općenitom pogledu trebao biti, a to i jest, sigurnost da će se o sredstvima na osobnom računu voditi svakodnevna briga, da će se ona ulagati na način koji će optimalno zadovoljiti i potrebu za prinosom i održavati primjereni rizik.

W: Kada su u pitanju djelatnici tvrtke za što se najviše zalažete, a kako bi oni bili što zadovoljniji i produktivniji?

Najvažnije mi je da se djelatnici trajno educiraju, usavršavaju te stječu nove vještine. Pri tome ne mislim samo na usavršavanje u profesionalnom smislu, iako je naravno to najvažnije, već i na svaki drugi rad na sebi koji doprinosi osobnom razvoju i zadovoljstvu mojih kolega. Trudim se širiti uvažavanje drugih, vedrinu i stabilnu osobnost, iskrenost, kolegijalnost kao i duh zajedništva i pripadnosti kolektivu. Uspijevam li u tome, pokazat će vrijeme, ali u duhu ovoga što sam navela – vjerujem da je tako.

W: Hrvatska je ušla u veliku obitelj EU-a. Koje su razlike u načinu rada kada uspoređujete europske zemlje i Hrvatsku?

Razlika u načinu rada, gledajući s pozicija stručnosti i kvalitete rada nema i u našem pristupu radu i kvaliteti posla ništa se bitno nije promijenilo. Međutim, gledajući okruženje nadamo se da će vremenom doći do promjena na bolje, naravno.

W: Pretpostavljamo da često putujete zbog prirode Vašeg posla, no koliko često putuje privatno i koje Vam je bilo najljepše putovanje do sada i zašto?

Najljepša putovanja uvijek su ona s obitelji, mojim dečkima, ali naravno i neka službena bila su vrlo zanimljiva, na primjer putovanje u Argentinu i Čile u organizaciji Svjetske banke i Hagene ( današnja Hanfa). Najljepše putovanje, ne zbog same destinacije nego zbog toga što je mojim sinovima bilo silno uzbudljivo je bio Tunis. Jahanje na devama kroz pustinju u dobi od dvanaest godina vrhunac je avanturizma i uzbudljivosti. Ne moram niti spominjati koliko je roditeljima uzbudljivo imati pune oči pijeska i morsku bolest od ljuljanja na leđima ne baš mirisnih deva……

W: Saznali smo da se imate prekrasan hobi, a to je izrada Lepoglavske čipke. Kada ste se i kako zainteresirali za tako neobičan hobi?

Izradi Lepoglavske čipke podučila me gospođa Vera Šmuc, suprugova teta. Kako obitelj mojeg supruga korijene vuče iz Lepoglave, a ja kao nesuđena etnologinja silno volim sve tradicijske vještine, tako sam se upustila i u ovaj podvig. Naravno, daleko sam još od majstorstva tete Vere i sjajnih lepoglavskih čipkarica, ali trudim se. Uz tkanje na tkalačkom stanu koje mi je također veliko veselje to je najbolji način za opuštanje, razmišljanje i odmak od svakodnevnih obveza i briga.

W: No to nije sve. Vi ste i odlična vrtlarica. Što sve sadite u svom malom vrtnom svijetu bilja i gdje pronalazite savjete?

Da, ja sam vrtlarica usmjerenja „neuki ljubitelj entuzijast“. Zanimljivo je da biljke to osjećaju i nagrade moj amaterski trud odanim cvjetanjem i bujanjem. Kako nemam vrt, u onom pravom smislu te riječi, biljke uzgajam na terasi, lođi i u zimskom vrtu. Naš pas Loonie najradije leži upravo u zimskom vrtu pa se moji ukućani šale da imam toliko biljaka da čak i pas misli da je to dvorište.

W: Koje bi nam Top 3 knjige preporučili?

Ljeto je…… nešto lagano, napeto ali ne grubo, nasilno, uspavljujuće cendravo, politički angažirano, previše poučno dakle, odgovor je jednostavan: Agata Christie!

W: A sada jedno tipično pitanje za žene. Kada bi ste mogli izabrati grad za shopping koji bi to grad bio i zašto?

Shopping, shopping….. pa za to je dobar svaki grad na svijetu čemu si sužavati izbor i uživanje izborom omiljene lokacije? Ipak, možda London, ali za taj izbor nije presudan toliko shopping nego društvo dobrih prijateljica s kojima se shoppingira.

W: Imate li osobu koju cijenite iznad svega, nešto poput uzora. Koja je osoba koju biste najviše željeli upoznati?

Uzori su možda više za ljude na početku kako bi sami sebi mogli postaviti ciljeve i “ kontrolne točke“ na putu ka postizanju tih ciljeva, ja nemam posebnih uzora, a ako baš moram birati onda bi to bile moja baka i mama.

W: Recite nam koji je Vaš moto u životu i preporuka današnjim mladim ljudima koji tek započinju svoju poslovnu karijeru?

Moj odgovor niti na ovo pitanje neće biti posebno zanimljiv jer se ne rukovodim u životu nekim zadanim motom. Mladim ljudima koji započinju poslovnu karijeru poručila bih da se uvijek trude dalje i dalje, da uvijek u životu uče nešto novo i ne odustaju od svojih ciljeva. I za kraj jedna „kućna čarolija tete Renate“: ne zaboravite imati život!

Autor: Diana Mikloš
Fotografija: Uz dopuštenje Renate Kašnjar-Putar

Facebook Like Button