Poetični naslov „Suton uz knjigu“ na Pulskom sajmu knjiga (5.-15.12.2019.) ne znači uvijek romantičan susret književnika i čitatelja, pa takav nije bio niti pri predstavljanju knjige „Plava ptica“ ( prijevod Ivan Sršen, „Sandorf“, 2019.) autorice Vesne Marić (1976.).
Mada sam naslov odgovara poznatoj Maeterlinckovoj istoimenoj drami , autorica na početku navodi pjesmu Nata Burtona u kojoj plave ptice lete ponad bijelih stijena Dovera, dok mene prisjeća pjesme „Plava ptica“ Charlesa Bukowskog koja počinje : „Ima jedna plava ptica u mom srcu koja….“.
Radi se o autobiografskoj prozi napisanoj na engleskom jeziku, budući da je autorica iz rodnog Mostara sa šesnaest godina krenula prema Dalmaciji („Samo na tjedan dana“ ), a nedugo potom u Englesku (gradić Penrith, a potom Hull), gdje se školovala i ostala živjeti.
Pišući jednostavnim jezikom bez patetike, autorica opisuje putovanje do Britanije, ljudske sudbine na koje nailazi, različite smještaje , školovanje u novim uvjetima i pronalaženje sebe u novoj sredini. Nije to besprijekoran život, ali je siguran. Naizmjence s opisom života u Engleskoj, autorica prikazuje život u Mostaru i Sarajevu, a ono što odlikuje njezine opise je objektivnost i „realističko“ sagledavanje.
Ipak nerijetko , kao usput i ovlaš , izranjaju opaske kojima daje na znanje da ju to sve itekako pogađa. Kada se njezina majka , nakon boravka u Engleskoj, vraća natrag i sluša svoje susjede koje joj govore kako je njima bilo teško, a njoj lako, Marić komentira : „Engleska je za nju bila ispunjena brigom, siromaštvom, neshvaćanjem i plačem.“ Nakon četiri godine snalaženja uz relativno malo novaca, povremene poslove, učenje jezika i pronalaženje vlastitog mjesta u novoj sredini , Vesna Marić 1996. dobiva status izbjeglice.
Posljedica toga je, između ostalog , mogućnost putovanja izvan zemlje i posjeta obitelji u „starom“ kraju. Dakako, to izaziva tugu, ali i spoznaju da se žilavi ljudi humorom bore protiv nedaća.
Sastavljena od niza epizoda vezanih uz život prije izbjeglištva i onih u novoj sredini (prema napomeni u knjizi Vesna Marić danas živi između Londona i Madrida), ova knjiga s puno uživljenosti dočarava iskustvo djece i vrlo mladih ljudi koji su napustili rodni kraj: prilagođavanje novoj sredini, prepoznavanje u novim susjedima svoje istomišljenike, prihvaćanje novog načina života (jer ono prije je ionako bila pripreme za odrastanje).
Ipak je zazvučao pomalo tužno , kada je Vesna Marić na upit jednog posjetitelja ,zašto sama nije prevela knjigu s engleskog jezika, odgovorila : „Moj hrvatski jezik nije više dovoljno dobar“.
Fotografije: Sandorfa
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
