Pjesnici su, najvjerojatnije, čuđenje u svijetu

Jedan od najdarovitijih i najsenzibilnijih hrvatskih pjesnika Antun Branko Šimić (1898.- 1925.) pjesmu naslovljenu „Pjesnici“ počinje izjavom: „Pjesnici su čuđenje u svijetu“ (zbirka „Preobraženja“, 1920.) i taj se stih gotovo poslovično spominje kada se govori o pjesnicima.

Jer, pjesnici su nekakva čudna bića, pretjerano osjetljivi i nerijetko neshvaćeni, bez obzira čime se, osim pjesništva, bave. Etiketirajući nekoga kao „pjesničku dušu“, ne ukazuje se samo na njegovu posebnost, „iščašenost“ ili neprilagođenost, već je u tome i doza (nepotrebne) podrugljivosti.

A. B. Šimić je svojom socijalnom osjetljivošću , ljubavnom tematikom i kratkim životom okončanim tuberkulozom predstavljao obrazac romantične predodžbe o pjesniku.

Naravno, postoje sasvim drugačije pjesničke sudbine, pjesnici izuzetno dugog životnog vijeka i urednog načina života poput Dragutina Tadijanovića(1905.-2007.) ili oni koje pamtimo po boemskom životu, iako su bili vrsni prevoditelji i politički vrlo aktivni poput Tina Ujevića (1891.-1955.).

U skladu sa slavnom prošlošću kavana, kada su bile mjesta druženja, polemika i kreativnosti, danas su pojedine krčme, kafići ili konobe postali okupljališta i utočišta pjesnika, pa tamo dolaze uglavnom samo oni koji pišu, govore ili slušaju poeziju. Zagrebačku konobu „Staro Petrovo selo“ na početku uspona Mesničkom ulicom, samo savjesni arhivari znaju pod tim imenom – za sve je druge to bio „Tingl tangl“ (tako ga je prozvao Vjekoslav Majer).

marko-stromajer

Godine 1964., na datum Jesenjinovog samoubojstva, 28.prosinca (uz alkohol i tuberkulozu, najčešći uzrok pjesničkih smrti) grupa pjesnika (spomenuti Majer, Gustav Krklec, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj) utemeljila je tribinu pod nazivom „Jutro poezije“.

Ova obična krčma u prizemlju zgrade odjednom je postala nezaobilazno mjesto za sve „pjesničke duše“ gdje je svatko mogao pročitati svoju pjesmu.

Dugi niz godina ova pjesnička subotnje okupljanja vodila je pjesnikinja Ružica Orešković (zatim Saša Meršinjak), a onda je došlo razdoblje „seljakanja“ mjesta održavanja (među inima „Dva ferala“ i „Berka“), da bi se pjesnici napokon skrasili u gornjogradskoj kultnoj kavani „Pod starim krovovima“.

Organizaciju tribine preuzeo je Robert Roklicer, književnik i scenarist, filmski glumac (likova loših momaka) i beskrajno šarmantan voditelj, osoba čije sam knjige pjesama i proze (11) rado čitala.

„Malo je nepismen, ali je silno darovit“ prokomentirao je njegove prve pjesme jedan književnik, ali upravo ta jezična razbarušenost, prostački izrazi i sugestivna interpretacija davali su svježinu i punokrvnost njegovim tekstovima.

Onda se odselio u selo Gaćište blizu Virovitice (2017.), osnovao Udrugu FRIKK (Film, radio, kazalište i književnost) i organizirao Virovitičke umjetničke večeri subotama u kafiću „Cug“ (na koje je dolazio nakon zagrebačkog „Jutra poezije“).

„Cug“ se nalazi na virovitičkoj željezničkoj stanici, a ime se može dvojako tumačiti: kao kolokvijalni naziv za vlak (njemački zug) ali i termin vezan uz piće (cuga /piće, cugati /piti ), što je za kafić na željezničkoj stanici utemeljeno i duhovito.

Roklicer je svojom idejom očarao sve „prikrivene“ pjesnike i pripovjedače iz Virovitice i okolice, tako da su pjesničke večeri postale važno kulturno događanje u gradu: ono što se u nekim drugim sredinama dešavalo desetljećima, ovdje je bio pionirski pothvat.

Neki su u sebi odjednom otkrili žudnju za pisanjem pjesama ili priča, neki su se pisanjem doslovce iščupali iz apatije ili počeli lakše podnositi nevoljeni posao u očekivanju subotnje večeri.

Nevelika kavana na željezničkoj stanici postala je mjesto druženja, vlastitog propitivanja, porasle samosvijesti, a objavljene su i dvije knjige sudionika: humoreske Zlatka Erjavca „Žene vole pametne muškarce“ (Beletra, 2018.) i pjesme Biljane Kovačević „Cuganno 2018.“ (Beletra, 2019.).

A onda jednog ljetnog dana Robert Roklicer (1970.-2018.) više nije bio među njima

Čovjek koji je u gradu, gdje se upravo fanatično sječe drveće, uspio posaditi drvo pjesništva, nije mogao naprosto otići: večeri su preimenovane u Roklicerove večeri. Kafić „Cug“ nastavio je biti okupljalište, poprimajući polako, gotovo sramežljivo konture čitalačkog kluba.

Na novim policama zaredale su knjige pomoću kojih su se nevoljni putnici ili oni koji čekaju nevoljne putnike borili protiv kašnjenja vlakova (točnije, ublažavali ga). Prisustvovala sam 52. pjesničkoj večeri kojom se obilježila druga godišnjica Roklicerove književne inicijative (23.12.2017. – 21.12.2019.).

Uz virovitičke pjesnike, među kojima su bili Biljana Kovačević, Zrinka Mikolić i Zlatko Erjavec, kao glavni odnosno specijalni gosti večeri, nastupili su daruvarski pjesnik i glazbenik Marko Štromajer (1979.) i zagrebački grafički dizajner, pjesnik i autor duhovitog stripa „Mrakci“ Žarko Jovanovski (1966.).

Teško mi je pretpostaviti kako inače protječu ova pjesnička druženja, ali te kišne subotnje večeri „Cug“ je istovremeno odisao sjetom (na zidovima su visjele Roklicerove fotografije i čitane su priče iz njegove knjige „Kako se ubiti“) i pjesničkom strašću, jer su obojica gostujućih pjesnika pokazala zašto ih publika pamti po njihovom nekonvencionalnom jeziku i pomalo neočekivanim temama.

Organizacija bilo kojeg događaja, pa makar bio poetičan poput Roklicerovih večeri, zahtjeva vremena, novaca i dobre volje, jako puno dobre volje.

Uzmanjka li nešto od navedenog, a posebno ovo zadnje, sve će netragom ispariti.
I zato, poput nekog zaloga za budućnost, prisjetimo se iznova Roberta Roklicera, dobrog duha virovitičkih pjesničkih susreta, kroz njegovu pjesmu „Imperativ“:

„Nezadovoljan svojim izgledom stojim u zaklonu/U sjeni nekog jablana/ Nekog drveta/ I promatram svijet iz daleka / Radujući se njegovoj neizvjesnosti“ ( „Underground“ , 2000.).

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti