Dvadeset i peti knjižni sajam u Puli pod sanjarskim nazivom „S(a)njam knjige u Istri“ trajao je od 5.- 15.12.2019. sa središnjom temom „Gradovi u tijeku“.
Uz ovu središnju, postojao je čitav niz manjih zaokruženih cjelina, među kojima se po prvi put pojavila tema nazvana „Slavenski đardin“ kao posljedica suradnje s međunarodnom zakladom Forum slavenskih kultura, kojom će se i na sljedećim izdanjima Sajma predstavljati slavenska književnost odnosno slavenska kultura. Ove je godine u sklopu „vrta“ predstavljeno troje ruskih suvremenih (živućih) autora, čije su knjige prevedene na hrvatski jezik: Sergej Lebedev (“Granica zaborava“), Guzel Jahina („Zulejha otvara oči“, „Volgina djeca“) i Jevgenij Vodolazkin („Avijatičar“, „Lavr“) pa se sada i hrvatski čitatelji mogu pridružiti onima koji su već čitali njihove romane i prigrlili ih kao nešto blisko i – zastrašujuće.
Svojim romanima i pojavom posebno je zanimanje izazvala Guzel Jahina (1977.), žena sitne tjelesne građe, prodornog pogleda i jasnog glasa koja se, prije pisanja romana, bavila scenarijima. Oba njezina romana ovjenčana su nagradama i u oba je inspiraciju potražila u vlastitoj obitelji u kojoj se javljaju tatarski i njemački korijeni, a kako je stasala u okrilju ruske kulture, Jahina vrlo vješto isprepliće tri naroda, njihove kulture i svjetonazore. Oba romana koje je na hrvatski jezik prevela Tatjana Radmilo objavljena su u nakladi zagrebačkog izdavača Hena com i to 2017. „Zulejha otvara oči“ ( na ruskom 2015.) i 2019. „Volgina djeca“ ( na ruskom pod naslovom „Djeco moja“ 2018.).
Sličnost koju nalazimo u oba romana jest prikaz teškog života ljudi na obali rijeka 
- u prvom romanu su to protjerani „kulaci“ koji su se suprotstavili sovjetskoj „organizaciji“ da bi nakon pogibeljnog putovanja stigli do rijeke Angare, dok se u drugom romanu radi o Nijemcima na obali rijeke Volge koje je u 18.stoljeću tamo pozvala carica Katarina Velika. Taj je teritorij 1924. proglašen Autonomnom Sovjetskom Republikom Povolških Nijemaca, ali je sovjetska vlast 1941. cjelokupno stanovništvo protjerala u Sibir (poistovjećujući „svoje“, povolške Nijemce, s onima u nacističkoj Njemačkoj).
Zulejha, „mala zelenooka Tatarka“, poslušna i skrbna, živi u nesretnom braku s puno starijim mužem i njegovom zločestom majkom, a uza sve nevolje kojima je podvrgnuta u toj užasnoj zajednici, za redom joj umiru tek rođene kćeri. U jednom trenutku, njezin se muž suprotstavlja legalnoj državnoj otimačini hrane, pa ga ubijaju.
Međutim, kako su svi proglašeni kulacima, protjeruju ih u Sibir i tako se Zulejha nađe u velikoj grupi protjeranih (poglavlje „Pokisla kokoš“). Tegobno putovanje vlakom i brodom u neprimjerenim uvjetima (dio ljudi uspijeva pobjeći iz vlaka dok se dio utopio potonućem broda ) i boravak u progonstvu inspirirano je zbivanjima iz života Jahinine bake, tada sedmogodišnje djevojčice : ruta i način putovanja vlakom od Kazanja do Krasnojarska, nastavak rijekom Jenisej do dolaska u naselja uz rijeku Angaru,te pojedine scene tijekom tamošnjeg boravka od 1930.-1946. (poglavlje „Kamo?“).
Za razliku od bake, Zulejha je odrasla, tridesetogodišnja žena koja s komandantom logora Ignatovim dobiva sina. Sama nastojeći preživjeti i othraniti svoje jedino preživjelo dijete radi u kuhinji, a onda postaje odlična lovkinja. Primjeri privrženosti između Zulejhe i sina Jusufa, njezino pogansko vjerovanje kroz „udobrovoljavanje“ duhova, prikaz načina života u teškim uvjetima kao i predstavljanje najrazličitijih karaktera koje je „zla sudbina“ izvukla iz njihov uobičajenog okoliša i bacila u nove okolnosti (liječnik, slikar, doušnik, lenjingradski intelektualci) čine zanimljiv i živ mozaik (poglavlje „Život“).
Pišući pomalo oporim jezikom, Jahina nudi potresnu sliku teškog života, ali i rađanje svojevrsne emancipacije žene koja se ne predaje – djeluje paradoksalno, ali Zulejha postaje slobodnija u uvjetima radnog logora negoli je to bila u sputanom obiteljskom okruženju. Iako Jahina prikazuje doista zastrašujuće (mada već često opisivane) uvjete života, njezina Zulejha ima razloga živjeti…uostalom i Jahinina inspiracija, vlastita baka, izbavila se iz progonstva.
Roman „Volgina djeca“ pisan je bogatim i slojevitim jezikom, jer je glavni lik „šulmajster“ (učitelj) Jakob Ivanovič Bach obrazovana osoba koja podučava djecu, a kasnije, stjecajem okolnosti, postaje piscem bajki (koje ostavljaju zlokoban trag zbog svojeg otjelotvorenja). Naselje Gnadenthal na lijevoj obali donjeg toka rijeke Volge nije nastalo prisilom već dobrovoljnim dolskom njemačkih doseljenika i nevolje koje nastaju su posljedica nove sovjetske gospodarske politike i Staljinovih represija koje izazivaju strah (radnja romana smještena je između 1916.i 1938.).
Podijeljen u pet poglavlja („Žena“, „Kći“, „Učenik“, „Sin“, „Djeca“) roman prati život Bacha i Klare, njihovo izopćenje iz zajednice i odlazak na drugu obalu Volge, rođenje Klarine kćeri Anne kao posljedica silovanja, Bachovu odluku da prestane govoriti i prihvaćanje malog lutalice Vaske na imanju (koji nauči Anu govoriti) i napokon odlazak djece u dom i na školovanje. Iako je roman pisan kroz sveznajućeg pripovjedača, vidljivo je da su to sve Bachove projekcije, pa je njegova šutnja metafora šutljive generacije koja je preživjela strahote, ali ju usađeni strah priječi o tome govoriti.
Sama je Jahina često izjavljivala da ne treba šutjeti, jer šutnja samo naoko štiti sljedeću generaciju: sakrivena ili prešućena povijest ipak vremenom sustiže nove generacije. Bajke koje Bach piše kako bi priskrbio mlijeko za Annu postaju izvorom događanja, otprilike kao tvrdnja, da ono što se ne izrekne, nije se dogodilo. U završnici naslovljenoj „Epilog“ saznajemo sudbinu svih ključnih likova, pa tako i da su Bachove bajke sakupljene u knjizi „Bajke sovjetskih Nijemaca“, mada bez njegova imena.
Zanimljivo je da su prezimena važnih likova identična prezimenima poznatih njemačkih umjetnika (Bach, Haendel, Grimm, Durer, Boell i slično), dok je pri kraju knjige ispisan „Kalendar Jakoba Ivanoviča Bacha“ s naznakama najvažnijih događaja od 1918.-1938. poput „Godina opljačkanih kuća“, „Godina mrtve djece“, „Godina nijemosti“ i sličnih strahota, tek povremeno s natruhama pozitivnog poput „Godina neviđenog uroda“. Najslikovitije je posljednje poglavlje kada Bach odlazi na riječno dno gdje nailazi na mrtve ljude i predmete koji i dalje postoje pohranjeni u sjećanjima.
Uostalom, poznata ruska pjesma „Volga, Volga“ ovu moćnu, najdužu evropsku rijeku naziva majkom, dakle zaštitnicom! Od trideset poglavlja romana, u četiri se autorica bavi Staljinom, njegovim hirovima i samovoljom koji su unosili zebnju među njegove suradnike, a istinski užas među sve ostale.
Originalni naziv romana, osim što se carica Katarina Velika obraćala koloniziranim Nijemcima: „Djeco moja“, Jahina objašnjava izrekom o dvojici očeva: Bachu kao istinskom, iako ne biološkom ocu, Anne i Vaske, te Staljinu kao „ocu naroda“. Prijevodom na hrvatski jezik originalni naslov postaje „Volgina djeca“ (Vaska lutalica sebi nadjeva prezime Volgin), što se može povezati s činjenicom da se glavnina zbivanja vezuje uz djecu i rijeku (isti naslov preuzima i srpsko prošlogodišnje izdanje).
Usporedim li ova dva Jahinina romana, čitkiji i pitkiji je „Zulejha otvara oči“, ne samo stilom pisanja, već i zato što pripovijedanje teče bez intervencija, a likovi su čvršće konstruirani. Roman „Volgina djeca“ obiluje zbivanjima koja se poput rukavaca odlijevaju od glavnog toka radnje, proširene rečenice i promjena pripovjednog stila oblikuju bogatiju no manje prohodnu konstrukciju, pa takav, pomalo odmaknuti način, stišava primarne emocije.
Ukratko, naoko stilski siroviji (u skladu s likovima) prvi roman nosi pojačani emotivni naboj, dok je u drugom romanu naglašenija stilska komponenta. Moram dodati, bez obzira na preferencije, da s velikim zanimanjem iščekujem Jahinin sljedeći roman!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
