Usprkos nevoljkosti koju gajim zbog ovog i ovakvog „stalnog“ postava u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti Zagreb (prije Moderne galerije), većina izložbi na prvom katu su vrlo dobre i zanimljive te se kroz njih uspijevaju vidjeti standardi koji su „ispali“ iz sadašnjeg stalnog postava kao i umjetnine koje su davno ili nikada viđene.
Jedna takva, pomalo na tragu istraživačkog rada (što bi trebala biti podloga svake izložbe) je izložba „Umjetnici o umjetnicima“ (20.9.-20.11.2022.) u kojoj autorica izložbe i postava Lada Bošnjak Velagić okuplja slike/ crteže/fotografije, skulpture i medalje kojima su teme (često portreti) umjetnici koje su umjetnički oblikovali neki drugi umjetnici.
Počevši s citatom iz romana „Slika Doriana Graya“ pronicljivog Oscara Wildea: „Svaki portret što je slikan s osjećajem, jest slika samog umjetnika, a ne njegova modela. Osoba koju slika prikazuje, samo je – povod i zgodna prilika. Slikar ne otkriva u šarenilu boja tu osobu nego-sebe.“
Bošnjak Velagić najavljuje temeljnu ideju izložbe: slikar je istovremeno model, jer pojavnost naslikanog „krije“ djelić njega samoga. Pišući u muškom rodu ne zanemarujem doprinos slikarica i kiparica, nego ostajem na razini pojma „osobe koja slika“ kao što i izložba obuhvaća nekoliko sjajnih slika koje ne prikazuju određenu osobu nego progovaraju o umjetničkom poslanju (da izdvojim najpoznatije: Miljenko Stančić „Slikar skitnica“ ili Leo Junek „Crtač“).
Odličan katalog „čuva“ brojne priče do kojih je autorica došla i iz kojih su prepoznatljive ne samo likovne nego i društveno- intimne veze među umjetnicima, a to potkrepljuje i postav. Tako se mogu vidjeti slike na kojima se međusobno prikazuju Bela Čikoš Sesija i Vlaho Bukovac, u slikama „Portret moga muža“ Naste Rojc i „Slikarica“ Branka Šenoe s priličnom se sigurnošću može govoriti o uzajamnom slikanju (budući da su bili u braku), a Kamilo Tompa naslovom otkriva lik supruge Marte Ehrlich (dok je ona suzdržanija pri naslovu njegova portreta).
Zanimljivo je usporediti njezin lik na slici Josipa Crnoborija, na kojoj je ljepotica i Tompin prikaz u grafici i terakoti na kojoj je bliža karikaturalnom prikazu. Jedna od, vjerujem, najupečatljivijih slika u NMMU jest „Čovjek s crvenom bradom“ Zlatka Šulentića koja prikazuje slikara Stanoja Jovanovića (što je slabije poznato) čija je slika „Prva izložba zagrebačkih umjetnika 1934.“ za potrebe ove izložbe na kratko doputovala iz Petrinje (Zbirka Borisa Vrge).
Koliko je u pravu kustosica kada je tekst u katalogu počela navodeći Wildea pokazuju usporedbe portreta iste osobe: Miljenko Stančić na crtežu Ljube Ivančića i studija Dušana Džamonje, Drago Ivanišević na crtežu Antuna Motike i na ulju na platnu Marte Ehrlich ili Ivo Friščić na fotografijama Nine Vranića i Branimira Bakovića.
Budući da je na izložbi stotinjak radova, teško je od prve prepoznati baš sve odnose među umjetnicima nekada i danas (ulje na platnu Stjepana Šandrka „Župan i Pavlović na 1. Zagrebačkom bijenalu slikarstva“ datira iz 2012.), pa izložba, osim što okuplja vrhunske radove, „tjera“ ambiciozne posjetitelje na vlastiti istraživački pohod.
Fotografija: Goran Vranić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
