Prikaz života u povijesnom razdoblju nekog grada može biti vrlo uspješan „starinskim“ sredstvima, pa je tako predstava „Stara Ljubljana“ postavljena u ljubljanskom Mini teatru (Božić 2019.) u režiji Roberta Waltla osmišljena kao monodrama (Tadej Pišek) praćena glazbom Ansambla Noreia i uz pomoć drvenih mehaničkih lutaka (Robert Smolik).
Pripovjedač se ovlaš osvrće na jako davnu prošlost Ljubljane, da bi odabrane priče (Niko Grafenauer, Janez Lombergar, Robert Waltl) smjestio u 16.stoljeće kada je, kako piše u letku „srednjovjekovni život u gradu bio vrlo buran i dinamičan“.
Grad je bio nastanjen ljudima raznih vjeroispovijesti (katolici, protestanti i Židovi ), a gradski je prostor bio određen gradskim vratima i crkvama.
Pišek opisuje svakodnevni gradski život pokretanjem mehaničkih lutaka, prikazujući razna zanimanja i običaje Ljubljančana.
Zahvaljujući ovoj lutkarskoj predstavi napokon sam shvatila zašto se luksuzni hotel u središtu Ljubljane zove – „Slon“
Razlog je povijesno utemeljen, jer kada se 1552. austrijski vojvoda Maksimilijan II (1527.-1576.) na putu iz Španjolske (gdje se vjenčao s Marijom od Španjolske) zaustavio u Ljubljani, među darovima imao je i slona.
Na mjestu gdje je slon počivao, kasnije su otvoreni gostionica odnosno hotel koji su imenovani „Pri slonu“.
Trgovi su bili središnja mjesta gradskog života, pa su na njima nastupali brojni zabavljači poput žonglera, glazbenika i lutkara, a i cvjetala je trgovina.
Bilo je to razdoblje novih duhovnih vrednota i nije nimalo neobično da je u to doba tiskana prva knjiga na slovenskom jeziku(Katekizam, 1550.) zahvaljujući Primožu Trubaru (1508.-1586.).
Danas pomalo „stisnuta“, rijeka Ljubljanica nekada je bila mjesto gdje su se potapali prevarantski pekari i u kojoj je, prema legendi, živio vodeni čovjek (vodenjak).
Baladu „Povodni mož“ (Vodeni čovjek) napisao je France Prešeren (1800.-1849.) opisujući lijepu Uršku koja zavodi mladiće, ali odbija s njima plesati.
Kada se ipak s jednim od njih odluči zaplesati, vrti se sve brže i brže dok ne nestane u Ljubljanici (Prešeren je motiv preuzeo od Valvazora, ali je promijenio duh priče).
Pretpostavljam da predstava „Stara Ljubljana – mehaničke lutke“ laganim pripovjedačkim ritmom, renesansnim glazbenim i vizualnim ugođajem te zanimljivim mehaničkim lutkama u gledateljima pobudi potrebu da se ponovo prošeću starim, središnjim dijelom Ljubljane.
A tu ih negdje čekaju i zmajevi!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
