Daruvar ili u prijevodu Ždralov grad, svoj je gospodarski i urbani procvat doživio dolaskom Antuna Jankovića (1729.-1789.), odnosno njegovom kupnjom nekoliko posjeda, među kojima i naselja Podborje, u neposrednoj blizini termalnih vrela.
Prema dostupnim navodima (Vlatka Danek), Jankoviću je zbog njegovih bolesnih leđa odgovarala blizina ljekovite vode, pa je došavši iz Pečuha upravo tu odlučio izgraditi svoje sjedište. Spomenuta odluka dovodi (1765.) do promjene starog imena naselja u naziv Daruvar (spoj mađarskih riječi za ždrala i grad), jer se u plemićkom grbu obitelji Janković nalazi ptica ždral.
Radi simboličnog značenja (dugovječnost, sreća, lojalnost, budnost) ždral se prilično često nalazi na plemićkim grbovima, ali točan razlog njegovog pojavljivanja na Jankovićevu grbu nije poznat: budući da su plemstvo stekli u borbi protiv Osmanlija, možda je „budnost“ bila presudna.
Na uzvisini iznad naselja, Antun Janković daje sagraditi dvorac (1771.-1777.) i posaditi perivoj(koji dovršava 1780.) u kojem još uvijek dominira raskošno drvo Ginko biloba (točnije dva, muški i ženski primjerak).
Dvorac je kasnobarokna jednokatnica čiji je tlocrt u obliku slova U.
Današnji portal datira iz kasnijeg vremena (1868.-1870.) kada se osim izmjena u unutrašnjosti dvorca (bečki arhitekt Koenig) na mjesto baroknog ulaza dodala altana (nenatkrivena terasa na masivnim stupovima).
Austrijski putopisac Friedrich Wilhelm von Taube (1728.-1778.) u svojoj knjizi (skraćenog naslova) „Opis Slavonije i Srijema“ s divljenjem piše o Jankovićevom dvorcu komentirajući:„…to je dvor najljepši u cijeloj kraljevini pa se ne bi trebao ni u Beču sakrivati.“
U knjizi Miloslava Sohra „Daruvar, urbanističko – graditeljski razvoj grada“ (Jednota, 2012.) mogu se vrlo detaljno upoznati graditeljske odlike dvorca (na Huehnovoj litografiji iz 1862. vidi se prvotni izgled glavne fasade), kasnije izmjene dok je još služio kao stambeni objekt kao i radikalne promjene prilikom prenamjene u školu.
Grof Antun Janković( titulu dobiva 1772.) umire bez potomaka, pa ga nasljeđuje brat Ivan (1731.-1798.) nakon čega se nastavlja izravna linija nasljeđivanja: Ivanov sin Izidor (1789.-1857.) i Izidorov sin Julije (1820.-1904.).
Julije Janković posljednji je „daruvarski Janković“ koji stanuje u dvorcu, jer ga odlučuje, zbog nagomilanih dugova, 1879. prodati Magdaleni Lechner, bogatoj udovici uspješnog poduzetnika Antona Paula Lechnera (izvor dr. Željko Karaula).
Njezina najstarija kćer udala se u obitelj Tuekoery de Algyest, pa su nakon smrti Magdalene Lechner imanja prešla u obiteljsko vlasništvo, a vlasnikom dvorca postaje Magdalenin najstariji unuk Anton (1852.-1917.).
Dvorac nakon Drugog svjetskog rata otkupljuje Trgovište Daruvar i u njemu se do 2004. nalazi škola
U svojem dugom postojanju dvorac je doživljavao različite pregradnje, poneke loše osmišljene promjene, čak devastacije, ali su nakon preseljenja škole, kako piše Sohr, „kvalitetno rekonstruirana do tada gotovo uništena vanjska pročelja“.
Mada djeluje reprezentativno (posebno ulazna veža), dvorac još nema cjelovito osmišljenu namjenu, mada se logično nameće njegova funkcija kao muzejske ili povijesno-kulturne ustanove.
Za sada je u prizemlju postavljena izložba dokumenata i fotografija o obitelji Janković, a dvorane na katu opremljene su zanimljivim sadržajem: soba Jankovićevih ispunjena je sačuvanim namještajem i posuđem s naznakama ambijentalnog postava
(mada stilski neujednačeni), soba židovske kulture i tradicije ukazuje na veliki doprinos spomenute zajednice ovoj sredini, a spomen soba posvećena Drugom svjetskom ratu i stalna izložba o Domovinskom ratu govori o novoj daruvarskoj povijesti.
Središnja dvorana s izlazom na dograđenu terasu, svojom prostranošću i sačuvanim arhitektonskim elementima iz 19.stoljeća djeluje doista veličanstveno i nesumnjivo ispunjava tradicionalnu funkciju glazbenog salona.
Svojim arhitektonskim izgledom, izvrsnom lokacijom, sačuvanim perivojem i mogućnostima za osmišljavanje sadržajnog muzejskog postava, Ždralov dvorac pripada među najslikovitije dvorce na području Bjelovarsko – bilogorske županije.
Fotografije: Tea Babić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
