Tehnologija kao čarolija

Dok u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb ljubitelji baleta( nakon dugog čekanja u umjetno stvorenom redu ) uživaju u baletu „Orašar“ na glazbu P.I. Čajkovskog i u koreografiji/režiji Dereka Deana, oni skloniji riječima mogu gledati dramsku predstavu „Orašar“ u režiji Paola Tišljarića u zagrebačkom kazalištu „Trešnja“ (30.11.2018., osvrt na izvedbu 4.12.2018.).

Dramatizacija Lade Kaštelan odnosi se na originalnu priču E.T.A. Hoffmanna (1776.-1822.) pod nazivom „Orašar i mišji kralj“ (1816.), koju odlikuje fantastika i jeza, bez „slatkastih“ elemenata koji rese baletnu verziju. Budući da je Drosselmeier (Silvio Mumelaš) kum djece u obitelji Stahlbaum: Marie /ponekad Klara(Dubravka Lelas), Fritz (Matija Čigir) i Luise (Vini Jurčić) dobivaju za Badnjak darove, a kako je on ujedno izumitelj (dok je njegov rođak ,dvorski urar i čarobnjak – Silvio Mumelaš), sklon je mehaničkim lutkama , pa je takav i Orašar (Marin Klišmanić).

orasar-2r

Razlika između čarolije i tehnologije je suptilna , pa vrlo brzo prihvaćamo prijelaz između njih. Glavno razlikovanje ide linijom kostima (Tea Bašić Erceg) jer su stvarni ljudi odjeveni suvremeno (pri čemu se jasno prepoznaje njihova dob ili karakter), a oni bajkoviti ili iz lutkarske (Krunoslav Klabučar) radionice , starinski.

Dok je scena jednostavna i očišćena (Irena Kraljić) glavninu efekata preuzimaju rasvjeta (Vesna Kolarec) i nadahnute video projekcije (Ivan Lušičić Liik) koje predstavi istovremeno daju bajkovitost i suvremenost (čak i ispred tehnoloških tekovina sadašnjosti). Izuzetan doprinos ovim odlikama predstave dodaju glazba i zvučni elementi (Hrvoje Petek), što pokazuje da fantastika i tehnologija itekako mogu korespondirati te da se duh prošlih vremena ili nestvarnih zbivanja može dočarati sasvim prepoznatljivim, suvremenim sredstvima.

orasa-1r

Za svaku je pohvalu uključivanje zastora što ga je slikar naivnog izričaja Ivan Rabuzin (1921.-2008.) izradio za kazalište Trešnja (1999.) kao dio scene puta za Slatkiš grad- upravo pastelne boje i ljupkost poznatih Rabuzinovih motiva odlično dočaravaju spomenuti ambijent. Da ne prepričavam Hoffmannovu priču o netrpeljivosti i mržnji koja se može razriješiti isključivo borbom (odlično naznačen sukob Orašara i Mišjeg kralja preko zastava kao simbola), osveti upućene odraslima preko njihove djece (koja nisu kriva) i razrješenje ostalih zavrzlama, samo ću naznačiti da se Hoffmann smilovao i dozvolio sretan završetak.

Šteta da se korištenje projekcija nije provelo do kraja odnosno do završnih scena, budući da glumci prepričavaju kamo idu (a moglo se pokazati). Znam da sam nepravedna prema ostalom dijelu ansambla(Ivana Bakarić, Hrvoje barišić, Karla Brbić,Ana Vučak Veljača, Paško Vukasović, Jure Radnić, Luka Bulović idrugi), pa ću samo naglasiti da je svatko od njih, bez obzira na veličinu uloge, vrlo dobro i dosljedno proveo svoju ulogu.

Mada se „Orašar“ (barem onaj baletni) obično igra u adventsko vrijeme, ova je „trešnjina“ predstava svevremena i vrlo dopadljiva, pa bi bilo doista šteta da se ne uputi u ostatak godine (čarobnjaci i tehnolozi su čeljad koja nikada ne miruje!).

Fotograf: Damil Kalogjera

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti