Volim te, ali ću se izliječiti, ako treba

Postoji ona stara kazališna šala o nastanku redatelja u kazalištu! Ukratko, nekada su svi bili na pozornici i glumili, a onda su onoga koji je bio najlošiji, da ga ne uvrijede, zamolili da sjedne u gledalište i provjeri kako to sve zapravo izgleda.

Pa se njemu to dopalo i od onda, tako kaže priča, oni koji znaju glumiti obitavaju na pozornici, a onaj koji ne zna sjedi u gledalištu i dovikuje primjedbe! Pitam se, kakav je onaj glumac koji piše dramske tekstove?! Recimo, kakav glumac je bio Shakespeare?

Za Zvonimira Zoričića („Tatarski biftek“ ) primjerice znam da je bio odličan glumac, a isto mogu tvrditi i za Elvisa Bošnjaka (1971.) za čijim dramama vlada veliko zanimanje.

Njegova zanimljiva, slojevita i poetska drama o muško-ženskim odnosima (ma recimo pošteno, o ljubavi ) pod nazivom „Hajdemo skakati po tim oblacima“ (HNK Split, 2004., redateljica Nenni Delmestre, glumci Bruna Bebić Tudor i Elvis Bošnjak) potaknula je suradnju zagrebačkog Teatra na Trešnjevci i Gradskog kazališta Požega pa je spomenuta drama u režiji Jelene Hadži-Manev izvedena u Požegi (23.11.2018.) i Zagrebu (3.12.2018.) s glumcima Marijanom Matoković i Mirelom Huskićem.

Od samog početka jasno se prepoznaju stadiji njihovog odnosa: niti se naglo uzajamno zaljubljuju, niti jednako brzo dolaze do faze osvještavanja ljubavi- prijateljstvo se koleba između privlačnosti i povjerljivosti.

oblaci-1

Mijenjaju se mjesta njihovih susreta, intenziteti njihovih razgovora, pomaci u tjelesnoj bliskosti (sve prepoznajemo po naznakama) – vrijeme prolazi, pa su postali roditelji, pa ostavljeni stari roditelji – i opet su u fazi kao nekada davno, da se odlučuju skakati po tim oblacima.

Nemam namjeru analizirati ovu Bošnjakovu dobro poznatu dramu, ali ne mogu ne primijetiti da se radi o finom tkanju (filigranskom) bez ikakvih pretjeranosti, nakaradnosti ili grubosti.

A redateljica Jelena Hadži-Manev (također glumica sklona pisanju) pušta glumcima da izgovaraju rečenice bez žurbe i bez nervoze, s puno takta i osjećajnosti.

Budući da Mirela Huskića odavno nisam imala prilike gledati na sceni, izuzetno mi se dopao svojom kontroliranom osjećajnošću, diskretnim grimasama i učinkovitim načinom prenošenja odlika svojeg lika.

Marijana Matoković mu je bila izvrsna partnerica s ponešto krutim pokretima, ali to bismo mogli prihvatiti u kontekstu njezinog lika, koji se stalno nešto čudi očekivanim situacijama.
Uglavnom , dvoje mladih poštenih glumaca s uzajamnom usredotočenošću na stvaranje odgovarajuće atmosfere.

Scena Marije Crnobrnja vrlo je jednostavna i umirujuća sa zastorima smećkastih tonova i drvenim okvirima od kojih se mogu složiti različite vrste namještaja, kako bi se brzo i učinkovito osmislila određena prostorija (glumci u polusvjetlu sami slažu elemente, tako da smo svjedoci ne samo onoga što nam pokazuju, već i onih, djelomice prikrivenih zbivanja).

Lucija Prstec Smolčec odijeva muški lik u košulju i hlače prigušenih boja, dok joj ženski lik iz crvene haljine prelazi u plavu te u kućni haljetak (a papuče u obliku pseće glave su vau), pa tako kostimima prati protok vremena, dok odlična glazba Filipa Sertića doprinosi cjelokupnom ugođaju.

Predstava „Hajdemo skakati po tim oblacima“ pokazuje kako takozvana marginalna kazalište mogu iznjedriti vrlo dobru predstavu, a u tom su poslu jednako predani bili baš svi, od onih koje smo gledali do onih koji su nam omogućili da ih gledamo.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti