Marijan Matković (1915.-1985.), književnik, književni urednik i kazališni intendant, nezaobilazno je ime u korpusu suvremene hrvatske drame.
Početak njegovog dramskog stvaralaštva datira od 1934., kada je srednjoškolac Matković poslao svoju dramu „Slučaj maturanta Wagnera“ direkciji drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Iako je prihvaćena, trebalo je više od godine dana da doživi premijeru (2.12.1935.) u režiji Alfonsa Verlija.
Drama prikazuje generacijski (i socijalni) sukob između Filipa Wagnera, višeg državnog računskog činovnika, koji predano brine o obiteljskom (i vlastitom) ugledu („…ja nisam beogradski veletrgovac, ja sam Wagner“) i njegovog sina, maturanta Emila koji se protivi društvenom licemjerju.
Ne mareći za nametnuti „status“, Emil prijateljuje s Rikardom Dorićem, kućepaziteljičinim sinom, umjesto s kolegom iz „fine“ obitelji (Franjo Puceljski). Odrastao u nametnutom obiteljskom „redu“, Emil se ne usuđuje reći ocu da je isključen iz škole (zbog falsificiranja ispričnica) strahujući od njegovog gnjeva. Nemoćan riješiti svoj problem, odlučuje se na tragičan čin („Kraj savskog mosta, uz rijeku.“).
Matković u „napomeni“ (1954.) vezanoj uz predstavu navodi „manifestacije napredne omladine na premijeri“, ali i žestoke napade na dramu zato što je predstavljala „javnu sablazan“.
Predstava je skinuta nakon četvrte izvedbe (19.12) o čemu u „Hrvatskom kolu“ broj 4 (1950.) piše Slavko Batušić : „… tadašnji je kraljevski ban osobno telefonski zabranio daljnje izvedbe nakon treće reprize, jer se u djelu huška mladež protiv autoriteta roditelja i nastavnika“.
Dramu ipak prikazuju amateri: u Karlovcu je 1937. postavlja slikar Vilim Svečnjak, a u Sušaku 1939. dr Đuro Rošić. Branko Hećimović navodi (u 1. svesku Izabranih djela Marijana Matkovića gdje su objavljene sve drame iz ciklusa „Igra oko smrti“, HAZU, MH, NZMH, 2001.) da su „Slučaj maturanta Wagnera“ prikazala profesionalna kazališta i to Talijanska drama Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci 1961. i Narodno kazalište „August Cesarec“ u Varaždinu 1970.
Na Radio Zagrebu izvedena je 1971., a u autorovoj obradi i režiji Branka Ivande snimljena je 1976. za zagrebačku televiziju.
Gornji „uvod“ potaknula je nova premijera drame „Slučaj maturanta Wagnera“ u režiji Jasmina Novljakovića i produkciji Gradskog kazališta Požega u Noći kazališta (19.11.2022.).
Na pozornici vidimo „građanski“ stan (Jasmin Novljaković) ispunjen ukrasnim figuricama (i satom koji doslovce prati tekst) u kojem obitava obitelj Wagner, otac Filip (Ivan Ćaćić), majka Lucija (Antonija Stanišić Šperanda) i sin Emil (Matko Trnačić).
U kućanstvu je i služavka Lenka (Selena Andrić), a u kuću zalaze Rikard Dorić (Grgur Grgić) i Franjo Puceljski (Karlo Bernik). Nenametljive i funkcionalne kostime kreirala je Jasminka Petek Krapljan, a izvrsnu „ugođajnu“ glazbu skladao je Igor Valeri.
Kraćenjem teksta i naglašavanjem presudnih dramskih situacija, s uvažavanjem glumačkih sloboda i bez vehementnih zamaha, Novljaković je ostvario tradicionalnu predstavu s naglaskom na tekst i njegovo značenje čime je „dozvolio“ ovom pomalo „zanemarenom“ autoru da dođe do izražaja.
Odabravši baš ovu dramu, pozabavio se situacijom bliskoj svim pubertetlijama i njihovoj okolini, a možda je i nehotice pokazao da su nekadašnje „društvene mreže“ bile izravnije i pogubnije od ovih današnjih.
Ivan Ćaćić je doista izvanredan glumac, pa već svojom pojavom njegov Filip Wagner uspijeva isprepadati sve nas, a kamoli ne bojažljivog sina: odmjerene geste djeluju gotovo prijeteće, snažan glas odražava autoritet, a nadmoć pri izricanju sudova ne trpi prigovor.
Nježna i podložna supruga Lucija pomirljivošću pokušava održati „mir“ između muža i sina što Antonija Stanišić Šperanda sjajno dočarava.
Matko Trnačić, zbog svoje fragilne građe (posebno u usporedbi sa stamenim ocem) čini Emila još krhkijim i njegovu pobunu uzaludnom.
Dvojica izvrsnih mladih glumaca vrlo vjerno dočaravaju predstavnike dviju klasa: Grgur Grgić glumi marljivog i pametnog, ali zbog siromaštva u startu zakinutog Rikarda Dorića, dok Karlo Bernik prikazuje snishodljivog člana bogate, ugledne obitelji Puceljski čija je budućnost neupitno blistava.
Selena Andrić je služavku Lenke „izvukla“ iz pozadine i promovirala je u komentatora, tako da njezin podsmješljiv pristup bolje opisuje promjene u obitelji Wagner nego sva Filipova pompa. A obiteljske nedaće najavljuje i širenje pukotine na zidu (svjetlo Goran Krmpotić).
Smirenom režijom, dobrim odabirom glumaca, te ugodnim vizualnim i auditivnim komponentama, predstava „Slučaj maturanta Wagnera“ djeluje tradicionalno i moderno, što bi joj trebalo osigurati dugo igranje.
Fotografije: Robert Demo
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
