Uz filozofe i pjesnike, koji na razini etike i poetike isprepliću život i smrt, etnička skupina Toraja na indonezijskom otoku Sulawesiju također nema problema s prijelazom iz jednog u drugi svijet.
To je, dakako, malo složenije (i skuplje) nego kod gore spomenutih, ali zanimljivost leži ne samo u ritualima, već i u vrstama grobnih mjesta. Provjereni poznavatelj života i rituala Daud, vodio nas je putevima mrtvih, točnije njihovih počivališta.
Osim ceremonija koje se događaju u selu odnosno kućama (tongkonan) postoje i kružni prostori, ceremonijalna polja, na kojima „gornja“ klasa upriličuje obrede žrtvovanjem velikog broja vodenih bivola (24 i više).
Megalit (nekada je to bio jednostavan kamen dovučen iz prirode, danas je obrađen) obilježava samu ceremoniju, pa tako brojnost kamenja ukazuje na broj pogreba. Zatečeno ceremonijalno polje bilo je obraslo, ali kada se koristi, na njemu se grade privremene kuće za smještaj mrtvog tijela i uzvanike.
Budući da riža i sve vezano uz rižu ima izuzetnu važnost za stanovništvo, njihov rad na rižinim poljima je dugotrajan (i mukotrpan), pa zato ne iznenađuje da se i u sklopu polja nalaze grobovi. To je najčešće već postojeće prirodno veliko kamenje, koje se izdubi i čiji se otvori prekrivaju malim vratima. Prije prihvaćanja kršćanstva (treba prilično suzdržano koristiti taj pojam) leševi sasvim male djece (do šest mjeseci) pokapali su se u stablima (lokalna imena drveća su tarra i supate) koja posjeduju mliječ (asocijacija na majčino mlijeko).
Djeca su bila postavljena u fetalni položaj, a ulaz u „grob“ zatvarala su vrata od palminih niti (fotografirano je stablo u selu Kote). Prema vjerovanju, posteljica (placenta) je djetetov blizanac, pa i nju pokapaju u keramičkoj posudi, te iznad nje sade „blagoslovljenu „ biljku (dijete kao odrasla osoba ostaje „vezano“ uz dom, odnosno preko posteljice se, uz pomoć šamana, pomaže djetetu prilkom raznih tegoba).
Nedaleko sela Londa nalazi se velika stijena s grobovima uklesanim u kamen, ali i s lijesovima obješenim o užad (na većoj je visini onaj čija je ceremonija bila raskošnija). Međutim, truljenje užadi dovelo je do padanja lijesova, pa su ostaci pohranjeni u pećinama (bio je prilično nadrealan osjećaj obilaziti špiljske prostore „ukrašene“ lubanjama i osvjetljene lampama u rukama pratitelja kao u nekom zastrašujućem umjetničkom performansu).
Neazobilazni dio grobnih mjesta u velikim stijenama su lutke tau-tau i njihov smještaj, kao na balkonu.
Radi se o odjevenim figurama koje predstavljaju pokojnika/cu, a izrađuju se od bambusa (siromašnije obitelji) ili drveta (jack fruit, bogate obitelji). Ovisno o financijskim mogućnostima obitelji i umješnosti majstora, lica mogu biti shematska ili portretna (iako se nalaze prilično visoko na stijeni, vrlo se jasno raspoznaju njihove različite fizionomije, a nerijetko imaju naočale!).
Nakon spomenutog lokaliteta, otišli smo do sela Lemo odnosno do vrlo dugačke (s uređenom stazom uz stijenu) i izrazito visoke grobne stijene s posebno brojnim i zanimljivim tau tau lutkam poslaganim na „balkonima“ (ukoliko u nekom europskom muzeju ugledate tau tau figuru, možete biti skoro sasvim sigurni da je ukradena upravo ovdje).
Grob i tau tau lutka imaju gotovo jednaku važnost (jer lutka prezentira pokojnika i „čuva“ grob). Zanimljiv je položaj ruku kod lutaka: desna je postavljena okomito (obrana), a lijeva vodoravno (očekuje ritual). Naime, bez rituala duh ne može otići u vječnost, pa postane zao i osvetoljubiv.
Zanimljivo je da se sa samoubojicama postupa kao i s preminulima prirodnom smrću, a postoji i ritual vezan uz pogreb onog čije tijelo ne postoji (posljedica nesreće u kojoj tijelo izgori, potone i slično): otiđe se na brdo i u sarong se „uhvati“ vjetar (duh preminulog) i obavi se ritual.
Također se, u slučaju nemogućnosti dovoženja tijela, odreže malo kose ili nokat, koji predstavlajju pokojnika, pa se obavi ritual. Budući da je izrada tau tau lutaka dio tradicije, postoje vješti majstori, koji u novije vrijeme ne izrađuju spomenute figure samo za potrebe pogrebnih svečanosti, već i kao suvenire. Memento mori!
Fotografije: Gorazd Bernard
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
