U predvorju jedne stambene zgrade, u sandučiću za odlaganje reklama, ugledala sam neveliku knjižicu čiju je naslovnicu resila slika mlade djevojke u ružičastoj starinskoj haljini, s napomenom da se radi o štivu na tragu književnosti Jane Austin.
Uz sve poštovanje prema svakoj temi i književnom stilu, ovaj žanr ne pripada među moje omiljene. Ipak, nisam mogla ostaviti bespomoćnu knjižicu u društvu šarenih papira, te sam ju ponijela sobom, svrstavši je u takozvanu tramvajsku literaturu (nezahtjevne teme i težinski lagana oprema, primjerena tramvajskim uvjetima).
Radi se o džepnom izdanju romana „Čudesna Sophy“ (prijevod Mate Maras, Znanje, 2017.) britanske spisateljice Georgette Heyer (1901.-1974.). Autorica o kojoj do sada nisam ništa čula, specijalizirala se u svojim povjesnim romantičnim romanima (napisala ih je više od četrdeset) za razdoblje Namjesništva u Engleskoj(1811.- 1820.) i po tome se svrstala uz književnost Jane Austin (1775.-1817.) .
Temeljna razlika jest, dakako, što je Austin opisivala viđeno, dok je Heyer temeljito proučavala odabrano razdoblje („Pisala je samo ono o čemu zna ili je mogla istražiti“ Jane Aiken Hodge). Međutim, iako se teme vremenski djelomice preklapaju, suštinska razlika između pisanja ove dvije spisateljice jest u obilju humora, barem sudeći prema priči o Sophy („The Grand Sophy“, 1950.). Glavni ženski lik Sophy nije, kako bi se očekivalo, ljepotica : „Bila je ponajprije previsoka; imala je prevelik nos i usta, a za par izražajnih sivih očiju teško bi se reklo da potpuno ublažava te nedostatke. Samo što nitko nije mogao zaboraviti Sophy, premda su mnogi zaboravljali oblik njezina lica ili boju njezinih očiju.“
Osim što opisuje vanjski izgled svoje junakinje (kroz njezine postupke, rječnik i ponašanje vremenom će se razotkrit njezin svojeglavi, emancipirani i naglašeno humani karakter), Heyer pokazuje složenost svojih rečenica, relativno dugih i s pomnim izborom izraza, što je vjerojatno bio izazov vrsnom prevoditelju kao što je Mate Maras (njegovo ime mi je dalo naslutiti da se možda ne radi isključivo o „tramvajskoj knjižici“).
Stjecajem okolnosti, Sophyn otac, udovac odgaja svoju kćer kao samostalnu slobodno misleću osobu, što je u svijetu dogovorenih brakova, modno osvještenih djevojaka, složenih i precizno utvrđenih običaja prilikom različitih društvenih događanja te poimanja „doličnog“ i „kompromitirajućeg“ (što Heyer pomno i vrlo duhovito, gotovo satirčno opisuje nudeći komentare kroz usta svojih protagonista, bez vanjskog dociranja) istinska hereza.
No, zato što je takva, „svoja“, Sophy uspjeva izboriti pravo na drugačije postupke počevši od dolaska u tetkinu kuću, kada mlađim rođacima poklanja majmuna i papigu, preko ukazivanja rođakinji da je prelijepi pjesnik Augustus promašaj, dok bratića spašava duga uz nagovor da se povjeri starijem bratu, te još čitav niz „normalnih“, ali neuobičajenih poteza.
Glavno mjesto među njezinim čudnim postupcima zauzima stalni sukob s rođakom (bratićem), „glavom kuće“, strogim i nepopustljivim u svojoj „pravičnosti“ Charlesom Rivenhallom, zaručenim s dosadnom i strogom gospođicom Wraxton. Iako se neprestance prepiru, Charles i Sophy dijele svjetonazor temeljen na razumu, te se vrlo često slažu u procjenama – Charels, krut i strog vremenom pokazuje svoju humorističku i ljubaznu stranu, dok svojeglava Sophy pokazuje spletkarske sposobnosti- pa ne trebam nacrtati da biste naslutili kraj zavrzlamama.
Iako naslovnica u potpunosti odgovara duhu vremena i ponuđenom romantičnom sadržaju, roman „Čudesna Sophy“ nudi puno više – odlične opise, sjajnu karakterizaciju likova, britka zapažanja i obilje duhovitih opaski, te je usporedba sa svijetom Jane Austin tek djelomice ispravna.
Radi se o pravom malom književnom bonbonu, a koliko je to konstanta, valjalo bi provjeriti kroz druge Heyeričine romane (a nakladnička kuća „Znanje“ voli pratiti stvaralaštvo pojedinih autora, očigledan primjer su prijevodi serijala o Jacku Reacheru Leea Childea).
Budući da je Georgette Heyer također autorica brojnih kriminalističkih romana, bilo bi zanimljivo otkriti i taj njezin književni svijet.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
