Prednost i nedostatak knjižnog serijalaje je činjenica da glavni junak preživljava bez obzira na sve – znamo konačni rezultat (što je jednako i u samostalnim tekstovima s naglašeno jakim likom) i samo vrebamo kako će se izvući iz najčudnijih situacija.
Britanski pisac Lee Child (Jim Grant, 1954.) koji živi u Americi (ali povremeno u Francuskoj i Engleskoj) počeo je svoju seriju o Jacku Reacheru, bivšem vojnom policajcem, akcijskim romanom „Kat ubojica“ (1997.) da bi 2017. napisao dvadeset i drugi pod nazivom „The Midnight Line“ (uz romane postoje i zbirke priča s Reacherom). Pomnim praćenjem izdavačke djelatnosti, otkrila sam da je s izuzetkom 2010., kada se objavljena dva „ričerovska“ romana, Child svake godine objavio po jednu knjigu, pa je osamnaest prijevoda na hrvatski jezik, zaista razlog za osnivanje „Kluba Jacka Reachera“.
Svaki od romana je zasebna priča, uglavnom gadna i opaka, nerijetko istinska optužba zaraćenih strana, političkih podvaal i zakulisnih igara u kojima stradaju najčešće nevini („oni“ i „mi“ imaju vrlo slične karakteristike). Sličnost između autora i njegovog junaka počinje od istog datuma rođenja (29.listopad), sličnih tjelesnih gabarita i boja – no vrhunska fizička kondicija i sposobnost analitičkih promišljanja, nevezanost uz neko mjesto ili ljude (uz izuzetak lojalnosti), kretanje bez cilja (ukoliko se ne angažira ) i namjera, samo s četkicom za zube (sklopivom) u džepu, ipak je san, a ne java našeg pisca.
Naravno, da romani o Jacku Reacheru ne pripadaju u vrhunske književne domete, ali zanimljivi zapleti, uzbudljivi raspleti, odlična karakterizacija glavnog junaka o kojem znamo sve (obitelj, sklonosti, ponašanje) i samo čekamo da poduzme ono što znamo da hoće (iako se osjećajno ne vezuje ni za koga, nije imun na odnose sa ženama, kojima pristupa vrlo obzirno, pa ga žene vole). Reacher nikada ništa ne obećava, ali čini sve kako bi ljude za koje osjeća odgovornost izvukao iz nevolja!
Posljednji Childeov roman u prijevodu Nevena Dužanca nosi naziv „Dvanaest znakova“(Znanje, 2017.) i predstavlja trinaesti roman o Reacheru, koji se u originalu zove „Gone Tomorrow“(2009.) …Već na prvim stranicama romana otkrivate korijene hrvatskom naslova, ali valjda je Child znao zašto ga je nazvao onako kako ga je nazvao (ova pjesnička sloboda u prijevodu lako može dovesti do zablude).
Početak romana smješten je u njujoršku podzemnu želejznicu gdje žena, prema Reacherovoj procjeni, odašilje signale koji upućuju da se radi o samoubilačkoj bombašici. Iako je njegova procjena bila pogrešna, učinak ženinog postupka bio je puno dalekosežniji i dugotrajniji – odvodi do Afganistana, do američkog Senata, do Osame bin Ladena. Child ne optužuje i ne analizira- on opisuje na takav način , da čak i čitatelj željan isključivo akcije mora zaključiti o čemu se radi i svrstati se na neku stranu – dakako onu, na kojoj je Reacher.
Ovaj je roman pisan u prvom licu jedninu, dakle Reacher je pripovjedač. Rečenice su jezgrovite i učinak se pojačava ponavljanjem , autentičnost se podcrtava preciznim zemljopisnim opisima, a neobično je inzistiranje na opisu odjeće (Reacher prljavu odjeću baca u smeće i kupuje novu, svaki puta točno znamo kakvu). Roman „Dvanaest znakova“ čini mi se složenijim i možda čak odgovornije napisan, budući da Child prilično beskompromisno, kroz Reacherova usta, komentira političko ponašanje Amerike (posebice vezano uz rat u Afganistanu). Također pisanjem s Reacherovog stajališta unosi u radnju dodatnu dinamiku , a ne nedostaju niti vrlo šarmantne opservacije („Ovo nije Divlji zapad.“ „Imate pravo. Ovo je plahi zapad.“)
Ljubitelji Childovih romana trebali bi biti prilično zadovoljni s ovim romanom, a ljubitelji njegovog glavnog lika mogu biti spokojni – Reacher je i dalje u vrhunskoj kondiciji, umjereno sarkastičan i usprkos nekim pogrešnim procjennama još uvijek vrlo pronicljiv.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
