U zagrebačkoj gornjogradskoj Galeriji Klovićevi dvori može se od 18.1. – 11.3.2018. razgledati izložba pod nazivom „Vlaho Bukovac, pariško razdoblje 1877.- 1893.“ Autorice izložbe Petra Vugrinec (Galerija Klovićevi dvori) i Lucija Vuković (Kuća Bukovac Cavtat) zamislile su cjelokupni Bukovčev opus prikazati u tri zasebne izložbe, temeljene na njegove tri slikarske faze i boravka u tri različite sredine: Parizu, Zagrebu i Pragu.
Pariška faza pokazuje njegove početke, uspjeh u društvenom i umjetničkom životu slikarske metropole, sudjelovanje na Salonu, slikanje vladajućih dinastija u Srbiji i Crnoj Gori, te slikanja po Dalmaciji i Engleskoj.
Njegov petogodišnji boravak u Zagrebu suštinski je izmijenio poimanje slikarstva među njegovim kolegama i urodio pojavom takozvane zagrebačke šarene škole(pomak od tamne palete nasljeđene na Akademijama prema impresionističkoj), dok se posljednjih dvadeset godina života, uz slikanje, uglavnom posvetio pedagoškom radu kao predavač na praškoj Likovnoj akademiji.
Portret Laure Le Doux
Brojne podatke iz Bukovčeva života saznajemo iz njegove autobiografije „Moj život“ koja je pod uredničkom paskom Ive Vojnovića objavljena 1918. – tamo pratimo njegove nevolje za vrijeme boravka u Americi, u Prvoj knjizi, dolazak u Pariz i školovanje kod Alexandrea Cabanela (nakon što ga Jaroslav Čermak, kojem ga je doveo dubrovački pjesnik i političar Medo Pucić, zbog bolesti nije mogao primiti) u Drugoj knjizi (1877.-1882.), slikanje u Srbiji, Crnoj Gori, Dalmaciji i Engleskoj u Trećoj knjizi (1882.-1892.), te u završnoj Četvrtoj knjizi (1892.do danas tj.1918.) u kojoj zapisuje tek ukratko daljnji život – nezadovoljan napušta Zagreb i nakon Beča, završava u Pragu.
Rođen u Cavtatu kao Biagio Faggioni (1855.-1922.), pohrvaćuje svoje ime u Vlaho Bukovac tako potpisujući svoje slike, uz izuzetak onih koje radi za Oliviera na brzinu i isključivo zbog prodaje, te ih potpisuje pseudonimom Paul Andrez.
Čitajući Bukovčeve vrlo podrobne zapise, saznajemo ne samo o uvjetima života, neimaštini, studiranju, Salonu i temama slika, već i o njegovim promišljanjima poput :“Bez tradicije nema ni razvitka i tako sve više niču neka čudovišta, što ih okrstiše raznim imenima. Većina modernih mladih slikara odmetnula se u „kubiste“, „expresioniste“ i „orfeiste“. Poniziše ljeptu, iznakaziše prirodu i samovoljom uništiše svaku, pa i najmanju klicu umjetnosti, kao nekoć varvari, koji opustošiše vaspitanu Grčku.“
Mouron pour les petits oiseaux, 1878
Izdvojeno:
> Potaknut romanom Alexisa Bouviera „Velika Iza“ (o kurtizani Izi), Bukovac je naslikao izuzetno senzualni ženski akt, koji je pobudio veliko zanimanje publike i bio „senzacija Salona.
> Ipak ne dobivši nagradu za taj akt, Bukovac to objašnjava na ovaj način: “Nadao se ja i zasluženoj nagradi, ali još nijesam dobro poznavao ljude i njihove običaje.
Ne posjetih gospođu od jurya a još manje se preporučih onim nekim gospođama, koje, što se Salona tiče, vedre i oblače. Bez protekcije onih gospođa nema ni odlikovanja.
I tako moja Iza i ako je bila „le clou de Salon“ nije dobila nikakve nagrade. Ali ja sam ovom mojom slikom postignuo što malo koji mladi slikar – poznanstvo i priznanje cijeloga Pariza.“
Pejzaž iz Fontainebleaua
Čitajući dalje Bukovčevu autobiografiju (Drugu i Treću knjigu koje se vremenski podudaraju s „pariškom fazom“) nalazimo na njegov boravak na Srpskom dvoru i oduševljenje kraljicom Natalijom, dok je posebno zanimljivo poglavlje pod nazivom „Crnogorski jadi“ gdje opisuje boravak na Cetinju te nimalo laskavo ne prikazuje knjaza Nikolu I.
Bukovčevu sklonost „egzotičnim“ crnogorskim motivima povezujemo s utjecajem slikara Čermaka, ali i simpatijama koje su Parižani gajili prema ovoj maloj, samostalnoj i divljoj zemlji i ljudima (primjerice slika „Crnogorka na sastanku“ prikazuje prekrasnu mladu ženu u bogatoj narodnoj nošnji s takvim izrazom lica, da promatrač dvoji sprema li se ona ljubiti ili ubiti!).
Nakon silnih neprilika kod knjaza, nakon što mu je naslikao obitelj i dobio novac, Bukovac zapisuje: „Bojah se, da me iz busije ne zaskoče, a draga mi je na ramenu glava. Samo da mi se zdrav dočepati Kotora, a onda sve je lako. A kako i ne ćeš, kad je tamo zemlja kao stvorena za zasjedu. Iza svake hridine po jedan Crnogorac, a oboružan do zuba.“
Dakako, boravak u Zadru, Splitu, a posebice u Engleskoj („Gostili bi me kao kralja“) pomalo je isprao gorak okus crnogorske epizode…
La Grande Iza, 1882
Izložba u Galeriji Klovićevi dvori postavljena je kronološki – od dječjih radova (1866.), rane slike „Mlade sultanije“ (1877.) koja mu je priskrbila upis u Cabanelovu klasu, brojnih portreta i aktova oko 1880.,
slavne „Velike Ize“ (1882.), prekrasnih malih krajolika slikanih u Fontainebleu (serija šumskih motiva sa ženom u crnoj haljini 1886.), monumentalne slike „Isus prijatelj malenih“ (1888.), do završnih portreta (Samson Fox, 1890., Baltazar Bogišić, 1892.,Laura Le Doux,1892,) i aktova, te serije dopadljivih veselih, šarenih slika („Fantasie“,1890.).
Dakako, tu su i crteži, a otklonom od kronološkog postava jest raspored u najvećoj izložbenoj dvorani gdje su postavljene najuspjelije i najpoznatije slike iz „pariškog razdoblja“.
Hodajući kroz izložbu Vlahe Bukovca, prepoznajemo ne samo teme kojima se, svojevoljno ili potaknut (novcem ili željom za izlagnjem) bavio, već možemo pratiti napredak njegove umješnosti, kao i rasvjetljavanje palete: upravo ovakav „klasičan“ pristup Bukovčevu opusu na najbolji način može ukazati na odlike njegova slikarstva.
Crnogorka na sastanku, 1883
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
