Splitski novinar Jurica Pavičić (1965.) svojim se filmskim kritikama i kolumnama profilirao u rasnog književnika čiju prozu odlikuje zanimljiva priča, bogati rječnik, analitički duh i aktualna tema.
Njegove romane mogli bismo ubrojiti u kriminalistički žanr , ali samo zbog pobuđivanja čitateljske znatiželje. Tragajući za lešom , počiniteljem ili motivom, Pavičić secira hrvatske društvene(i naravno, poltičke) prilike, nazivajući ljude i događaje pravim imenom i ne opterećujući se eufemizmima. Najnoviji roman pod nazivom „Crvena voda“ („Profil“, 2017.) počinje ribarskom feštom u Mistu kroz koju upoznajemo glavne likove vezane uz sedamnaestogodišnju Silvu, koja je nakon te proslave nestala.
Godina je 1989., Silva je vesela i vragoljasta, ali sklona kriminalnim djelima (raspačavanju droge). Osim inspektora Gorkog, za Silvom tragaju otac i brat tako da čitatelji mogu, uz njihovu potragu, pratiti društveno- ekonomske promjene tijekom vremena do 2017. Postoji osumnjičenik, pekarov sin Adrijan Lekaj kojeg tuku , policija i Silvin brat, pa on među prvima odlazi u Domovinski rat.
Godina 1990. postaje prekretnica za mnoge likove u Mistu: bivši kriminalac Cvitko (za kojeg je Silva prodavala drogu) uključuje se u ratovanje i postaje zapovjednikom bojne, inspektor Gorki napušta policiju i nakon rata postaje posrednik za nekretnine („istražuje nesreću“ odnosno kupuje zemljište od ljudi koji su zapali u novčane poteškoće), Silvini se roditelji rastaju, Silvin brat vozi kamione tako tragajući za sestrom po europskim gradovima. Misto polako odumire, propale su tvornica i zadruga, ljudi se mrze, otkupljeno zemljište omogućuje neplansku gradnju i gotovo biblijski zvuče riječi :“Crvene vode rastu i rastu sve dok ustrajno i neumoljivo ne potope sve.
I Misto, i planinu, i ovu zemlju koja i nije zaslužila ništa bolje nego potop.“ Pavičić uvlači čitatelja u svoju priču poput vira, precizno analizirajući zbivanja (ne treba tu mašte, stvarnost je dovoljno upečatljiva i samo je valja književno oblikovati), tako da prestaje biti važno što se dogodilo sa Silvom. Živa ili mrtva, Silva je usputna žrtva općeg rasula, a zlokobna ilustracija Alema Ćurina na naslovnici romana podcrtava dojam nemoći. Nekih!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
