Opanci

Cipele su jedan od najstarijih čovjekovih izuma a u Hrvatskoj opanci čuvaju svoju tradiciju.

Od obućarskih cehova najmlađi je opančarski, te je prvi osnovan u Požegi 1761. godine – najviše ga obilježavaju – opanak, kalup, šilo i zavinuti nož. Opanci su bila tradicionalna obuća naših seljaka koje su izrađivali vješti pojedinci unutar porodičnih zadruga.

Opanci su bili ženska, muška i dječja obuća. Osnovna podjela opanaka se dijeli na oputaše i kapičare. Opanci su se radili tako da se na otkrojeni komad kože uz rub probuše krupe kroz koje se provlačila oputa, tako da se najprije svezao vrh a potom obamitalo kroz rupe na rubovima toliko koliko se htjelo prekriti gornji dio stopala, te potom preplitalo. Opletali su se i povišeni zapetak (peta) i ostavljali duži trakovi opute kojima se opanak vezao oko gležnja.

Prema Hefeleu razlikuju se dvije vrste oputaša – presukaši i prepletaši, čiji se nazivi izvode prema oputi koja prolazi sredinom gornjeg dijela opanka kroz koju se provlače trakovi, s jedne na drugu stranu.

Najraznovrsniji su opanci rađeni u Slavoniji gdje su bili traženi i cijenjeni. Opanke s pletenim gornjim dijelom, vrpčenjaci, proizvodili su se pred kraj 19 stoljeća, a početkom 20. izrađivali su se kapičari, kajišari, remenjaši sa dugim remenjem koji su pridržavali nogu, tipični za cijeli nizinski dio Hrvatske. Izrađivali su se od pravljene goveđe ili teleće kože. Alat kojim se opančar služio sastojao se od tupih i oštrih šila za provlačenje, pletenje i šivanje kožnih traka, bode – noža za krojenje, šubaka – drvene naprave stožastog oblika kojom se optucavaju rubovi, kalamiri-drveni uzorci za potplatu i kapicu. Da bi opanak što dulje trajao znalo se na prstima i peti potplata prikucati čavlima – cveki. Vrlo česti ukras bili su raznovrsni jezičci i rese – kalanđore, fucmani, kičini.

Najmlađi tip opanaka su opanci gumaši koji su se počeli nositi između dva svjetska rata. Potplat je izrađen od gume a gornji dio može biti od kože, gume ili čvrstog pamučnog platna – tele. Gornjište se s potplatom spaja šivanjem, lijepljenjem ili prikucavanjem metalnim čavlićima. Obično se zatvaraju remenčićem s kopčom s vanjske strane. Iako se gumenaši nazivaju opancima, nemaju jednaki potplat, što je temeljna razlikovna karakteristika opanka i cipele. Kod opanaka i prijelaznih oblika potplat ili đon savija se prema gore i preplitanjem, šivanjem ili prišivanjem spaja s gornjim dijelom, dok je kod cipela potplat ravan i spajan s gornjim dijelom šivanjem, lijepljenjem ili zakucavanjem.

Opanke izrađuju tek rijetki i to samo za potrebe folklornih društva kojima se tradicijska obuća neizostavni dio scenskog kostima.

U mnogim krajevima opanci su bili svakodnevna obuća i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Danas, izrađuju ih tek rijetki. Među njima nalazi se i Ivan Kruh Vuk, postolar iz Ivanić Grada, koji zajedno sa sinom nastavlja tradiciju svoga oca i djeda.

Tekst: Azra Terzić uz literaturu “Koje dobre šuze” Etnografskog muzeja
Slike: Sxc, Foter