U najnovijem intervjuu s Goranom Čolakom saznajte …
Goran Čolak – freediver, 33-godišnji hrvatski sportaš, svjetski prvak i recentni svjetski rekorder u disciplini dinamike s perajama s 288 metara u jednom jedinom dahu. No to je tek jedno u moru postignuća, uspjeha i rekorda koje je Goran postigao u svojoj nevjerojatnoj sportskoj karijeri.
Goran je imao 12 godina kad je vidio “Veliko plavetnilo“. Ovaj film ga je nadahnuo da skupi hrabrost, izgubi pogled na kopno i prepusti se morskoj dubini!
Nekoliko godina kasnije na jednom otoku u Jadranu, Goran Čolak se okladio s lokalnim ribarom koji je tvrdio da neće izdržati 5 minuta pod morem. Novac nije bio predmet oklade, ribar se kladio na janje. Goran je pobijedio. Godinama kasnije je za Guinnessovu knjigu rekorda zaustavio dah na nevjerojatne 23 minute.
Osim ronjenja, slobodno vrijeme provodi za šahovskom pločom i gledajući u zvjezdano nebo. Strateško planiranje i ljudska mudrost u kombinaciji s neograničenim mogućnostima – to bi mogao biti moto njegova života. Zapravo, u svemu čim se bavi Goran jednostavno ne poznaje granice.
“Mnogi freediveri doista vole more i život ispod površine, i ja također, ali ja – ja sam u biti natjecatelj. Volim se natjecati – i to je to. Jednostavno volim taj osjećaj pobjede”.
W: Pripisujete li svoje uspjehe fizičkim predispozicijama ili upornosti i treninzima? Što je važnije?
Teško je odgovoriti što je zapravo važnije – talent i one urođene predispozicije ili trening i upornost. Oboje je bitno, naravno. Iako prevladava mišljenje da se treningom može nadoknaditi sve, činjenica je da ne može svatko biti gimnastičar, košarkaš ili ronilac na dah. Naravno to vrijedi kada govorimo o vrhunskim rezultatima, finalima svjetskih prvenstava i slično. Iznimke postoje na nižoj razini gdje se treningom može postići doista puno, pa i prevladati nedostatke koje određeni ljudi imaju za određene stvari. No kada govorimo o vrhunskim rezultatima u sportu, barem ako mene pitate, talent i urođene predispozicije jednako su važne koliko i upornost i treninzi – jedno bez drugog ne ide.
W: U kojim se disciplinama ronjenja osjećate najbolje, odnosno možete dati najbolje od sebe?
Odgovor na to pitanje nije mi jednostavan. Za razliku od nekih ronilaca koji su specijalisti – a sve je više upravo takvih čime je konkurencija sve teža, ja sam si zacrtao teži put u kojem želim biti u najmanju ruku podjednako dobar, a zapravo najbolji u svim disciplinama- i u bazenu i u morskoj dubini. No recimo da su većini mojih kolega, pa tako i meni, morske dubinske discipline draže od onih bazenskih. Ronjenje na dah doživljavam u neku ruku kao skijanje – gdje je bitno biti dobar u svemu. U skijanju možeš osvojiti mali kristalni globus u nekoj disciplini, ali na kraju je jedino bitan onaj veliki koji se dobiva za ukupnog pobjednika u svim disciplinama. Na taj način ja doživljavam ronjenje i pokušavam biti dobar ili najbolji u svemu.
W: Kakve su razlike između natjecanja u bazenu i na otvorenom moru?
One očite su u tome da se u bazenu roni što je moguće dalje, dok se u moru roni što je moguće dublje. To su one očite i poprilične razlike, kao recimo skok u dalj i skok u vis ako hoćete, a to su zapravo dvije vrlo različite stvari. Ono što je manje očito su razne sitnice i adaptacije koje su potpuno drugačije u bazenskom i dubinskom ronjenju. U bazenu uvijek pobjeđuje onaj tko je najbolje spreman fizički i mentalno. Nema puno finesa i tehničkih detalja koje mogu odlučiti o pobjedniku, jednostavno tko može dulje držati dah je pobjednik. U principu je toliko jednostavno, ali samim time i teže jer svatko ima jednaku priliku. U moru i dubini ima puno detalja koji se moraju uskladiti, od tehnike kompenzacije tj. izjednačavanja tlakova, adaptacije na dubinu, elastičnosti grudnog koša, otpornosti na dušikovu narkozu… Sve su to stvari na koje se može utjecati treningom, ali opet ne u potpunosti. I svaka od njih može biti presudna u zaronu.
W: Postoji li sezona u ronilačkom sportu te na koji način određujete natjecanja ili dio godine kada ćete biti u optimalnoj formi?
Recimo da svaki natjecatelj to bira za sebe. Datumi svjetskih prvenstava se znaju unaprijed i tako većina nas radi godišnju periodizaciju i pripreme. Tako primjerice znam da me nakon Dubaija na početku ove sezone, ove godine još očekuju Svjetsko bazensko prvenstvo u Finskoj u srpnju, potom timsko Svjetsko prvenstvo u Kalamati u Grčkoj te na kraju Svjetsko dubinsko prvenstvo u Turskoj. No ne postoji klasičan off season za sve, jednostavno to svatko bira za sebe. U mom slučaju odmor je obično krajem godine, 11.-12. mjesec recimo. Što baš i nije najbolje vrijeme za odmor, jer preferiram one tople mjesece u godini… (smijeh)
W: Volite li na natjecanju odraditi zaron među prvima ili među zadnjima natjecateljima? Kako se borite sa pritiskom natjecanja?
Jako dobro pitanje. Što se mene osobno tiče više volim biti među prvima, tako drugi rezultati ne utječu na tebe i ne provodiš dugo vremena u iščekivanju nastupa. No često nemate tu mogućnost izbora. Na velikim natjecanjima najbolji natjecatelji gotovo u pravilu nastupaju na kraju, tako da me obično zapadne suprotno od onoga što volim i priželjkujem… (ponovno smijeh)
W: Ima li psihičko stanje u nekim disciplinama veći utjecaj od trenutne fizičke pripreme?
Mentalni aspekt u ronjenju na dah je dosta izražen, više nego u velikoj većini drugih sportova. I često ima presudnu ulogu u krajnjem rezultatu. No zapravo je zanimljivo da nerijetko najbolji rezultati dolaze onda kada ih ne očekujete, nego se jednostavno prepustite. Možda je u dubinskim disciplinama to nešto više prisutno nego u bazenskim, jer u svima nama postoji onaj iskonski strah od dubine i utapanja. Kod mene je to nešto drugačije, ja svaku disciplinu doživljavam više manje jednako, kao cilj koji treba dosegnuti, bez obzira je li to bazen ili dubina.
W: Često ste postavljali svjetske rekorde. Kakav je osjećaj kad pogurnete granice vremena ili udaljenosti još malo dalje?
Osjećaj je, kao što ste vjerojatno pretpostavili, dobar! (smijeh) Izaziva određenu ovisnost, jer je jako intenzivan i teško ga mogu usporediti s bilo čime što sam ikada doživio. Dosta sam razmišljao o tome, ali nakon nekoliko oborenih svjetskih rekorda i još više naslova svjetskog prvaka, onaj prvi mi uvijek ostaje u sjećanju kao nešto posebno. Taj osjećaj nisam nikada kasnije doživio u potpunosti.
W: Koliki je omjer treninga u vodi i na tlu? Imate li “visinske” pripreme ili neki drugi specifičniji trening?
Većina treninga je u vodi, iako recimo da je nekih 20% suhi trening, bilo u vidu snage u teretani ili aerobne izdržljivosti na otvorenom. Visinske pripreme ima onaj tko ih želi imati, no ne postoje kampovi kao recimo u plivanju gdje su visinske pripreme standardan i normalan način treninga prije natjecanja. Ja recimo koristim metodu sleep high train low, spavam u hipoksičnom šatoru koji simulira visinu koju mu zadate, a preko dana treniram u normalnim uvjetima i visini.
W: Kakav je status ronilačkog sporta kod nas? Postoje li buduće mlade nade?
Status ronilačkog sporta je vjerojatno isti kao i status bilo kojeg “malog” sporta kod nas. Svi su fokusirani na tri sporta i na njih odlaze sve financije i ulaganja. To je malo tužno, jer postoji jako puno zanimljivih i neusporedivo zahtjevnijih sportova od onih na koje odlazi sva pozornost. No naravno bitan je marketing i novac. Pravi sportski duh u mainstream medijima i percepciji većine ljudi je odavno puno manje bitan. No zato smo tu da mijenjamo stvari, i prema mom mišljenju uz kvalitetan i sustavan pristup odnos prema ronilačkom sportu u Hrvatskoj, na kojemu trenutačno radim s mojim suradnicima iz područja organizacije i odnosa s javnosti, može i donosi kvalitativne promjene nabolje.
W: Kakav je to osjećaj biti 100 metara ispod površine mora i ponirati slobodno u dubinu?
Vjerojatno mi nitko tko to do sada nije iskusio neće vjerovati da je osjećaj jako dobar, jer zvuči kao sve samo ne jako dobro biti 100 metara ispod morske površine bez ikoga oko sebe u potpunom mraku i bez zraka. No to je doista posebno iskustvo, pogotovo osjećaj propadanja u dubinu koji mi ronioci zovemo free fall. Teško je to usporediti bilo s čime, recimo kao usporeni skok padobranom, u potpunoj tišini i izolaciji gdje je svake sekunde sve mračnije, hladnije i gdje ste sve dalje i dalje od bilo čega što bi mogli nazvati svakodnevnim i normalnim. Ali to je taj trenutak, zbog tog trenutka se trenira i za taj trenutak se živi.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Goran Čolak
