Izabrao Đelo Hadžiselimović rečenica je koja je postala sinonim za izvrsnost kvalitete, jer iza odabranih filmova ovog jednostavnog čovjeka prepunog znanja, zasigurno stoji sadržaj koji se s pažnjom prati od prve do zadnje sekunde. u intervjuu progovara kako je birao dokumentarce, koje zemlje voli i što rado čita te još niz zanimljivosti o Đeli Hadžiselimoviću čitati ćete s jednakom zanimanjem kao i kada gledate ono što je ovaj divan čovjek izabrao za sve nas.
W: Što biste rekli o sebi? Kako sebe vidite u vlastitim očima?
Super se vidim. Vidim se kao čovjeka koji je otišao u mirovinu nakon jednog dugog, dugog perioda bavljenja televizijskim poslom s kojim sam ja izuzetno zadovoljan a sudeći prema refleksijama i gledatelji su zadovoljni onim što sam ja radio. Kako se ono veli, uživam u plodovima moga rada. Sada mi je predivno. Moram priznati nisam se toliko bojao mirovine koliko su me ljudi prepadali s time ali moram vam reći to je predivno. Predivno je biti gospodar svog vremena, predivno je ne gubiti vrijeme na nekakva provlačenja kartica (op. aut. kartice za označavanje vremenskog ulaska i izlaska iz zgrade), pogotovo u jednom novinarskom poslu gdje ljude sile da provode osam sati na radnom mjestu, iako je to za naš tip posla totalno nepotrebno. Mislim da sam jako zadovoljan sa sobom i svojom situacijom.
W: Osoba ste koja je puno putovala. Koja vam je zemlja ostala u posebnom sjećanju? Postoji li zemlja u kojoj biste željeli živjeti?
Ne radi se toliko o zemljama koliko se radi o gradovima, a normalno gradovi pripadaju zemlji. Ja vam obožavam mediteranski krug, mediteranski način života, mediteranske gradove. Da ne živim u Zagrebu postoje samo tri grada u kojima bih ja volio živjeti na cijelom svijetu, a sva tri pripadaju Mediteranu. To su Barcelona, Rim i Istanbul i sva tri su predivna grada koja upravo negdje održavaju ovaj mentalitet u kojem smo i mi, a meni se to osobno jako sviđa. Ne znam, ne bih mogao živjeti na sjeveru u Skandinaviji, koliko god Skandinavija bila prekrasna. Mada me Norveška doduše oduševila. Ona je jedna predivna zemlja, ali način života nije onakav gdje bih se ja osjećao doma.
W: Što vas je oduševilo u Norveškoj?
Priroda. Priroda je fantastična, izuzetna, njihovi fjordovi, način kako se oni brinu za svoje naslijeđe, ne samo kulturno nego i općenito nasljeđe je divno. No nikako se ne vidim da živim tamo. Ne bih mogao živjeti negdje gdje postoji samo dva sata u danu kada ima sunčeva svjetlosti. To je za mene nezamislivo.
W: Što Vas je konkretnu privuklo u Istanbulu?
Moje mišljenje je da je recimo osim Jeruzalema, Istanbul po svemu drugi svjetski grad. To je grad gdje se sastaju kulture. To je grad za koji je vezana tolika povijest. Između ostaloga povijest koja se reflektirala na nas, od kršćanstva do osmanlijskih osvajanja ovih prostora, tako da imamo jako puno zajedničke povijesti sa Istanbulom. No sam grad, grad koji leži na dva kontinenta a sa svim svojim kulturnim nasljeđem je nešto prefantastično, to je divno.
Ima još jedan element koji me oduševio na mojim putovanjima, ali ne u Istanbulu. Kada sam boravio u Iranu bio sam u jednom žiriju na filmskom festivalu u Teheranu. No nije toliko bitan grad, nego ljudi. Iranci su prekrasni ljudi. Kao prvo žene su prelijepe, muškarci krasni, toliko su pristojni, toliko vas lijepo prime, naprosto prekrasni. Tako da ova jedna fama koja se stvara o nekakvoj osovini sile zla, kako god to već neki formuliraju, ne stoji. Jer postaje smiješno, naime tek kad dođete u tu zemlju i kada vidite koliko su to krasni ljudi shvatite kako stvari stoje. A moram spomenuti i koliko im je hrana izvanredna.
Zemlje i ljudi ostavljaju duboke utiske koji strahovito mogu promijeniti način mišljenja čovjeka o nečemu. Čovjek koji nije putovao puno skučeniji je i puno toga manje zna i puno toga manje razumije.
W: Koje biste tri top knjige izdvojili kao Vama najdraže?
Teško je izdvojiti tri, ali možda recimo knjige koje su bile negdje prekretnice u književnosti. U svakom slučaju tu bi se našla neka knjiga od Dostojevskog ili Zločin i kazna ili Braća Karamazovi. Obavezno bi se tu moralo pronaći mjesto za Kafkin Proces ili Preobražaj, sasvim svejedno. Koliko god ljudi malo zazirali od toga ipak mjesto ima i James Joyce definitivno ili Ulix ili Dubliners. Ljudi obično barataju s Ulixom, a nisu ga možda dobro pročitali tako da he, he 
… vole ljudi ponekad baratati s nečim, a pogotovo s knjigama koje nisu možda niti pročitali. Ja sam uživao čitajući, dobro studirao sam književnost pa je to normalno. I svakako je još nemoguće mimoići Shakespearea, ili kako mimoići Cervantesa, Goethea, Voltairea, oh, nikad kraja predivnim piscima i djelima.
W:. Kako doživljavate Zagreb u kojem živite kroz prizmu jučer, danas sutra?
Zagreb je bio puno manji grad kada sam ja bio dijete i bio je samim time meni puno ljepši. Da ne kažem da ja ne znam do koje godine nisam otišao dalje od Draškovićeve ulice na jednu stranu, ili Britanskog trga na drugu stranu i recimo do Savske ulice do Studentskog centra, jer iza ovih lokacija nalazila su se polja kukuruza. A kad smo išli u Maksimir smatralo se da idemo na izlet, to je u to vrijeme bilo daleko. Zagreb kojeg se sjećam bio je puno manji, bez ovolikog prometa. Bio je puno tiši i ljudi su puno više držali jedni do drugih. Vrata su se rijetko zaključavala, susjedi su de facto ulazili bez kucanja, nisu niti trebali, nije bilo ovih mjera sigurnosti kao danas. No neminovno je da se grad širi, međutim mislim da to Zagrebu ne čini dobro. Zna se da se svaki grad može širiti samo onoliko koliko mu to njegove prometnice dopuštaju. Zagreb nije izgrađen kao veliki grad mi nemamo velikih bulevara, mi nemamo mogućnosti za širenje kakvo nam se događa. Zato i je takav „krkljanac“ po gradu konstantno, grad se širi preko svake mjere. I drugo, što se meni nikako ne dopada, je naša rijeka Sava koja izgleda kao kanalizacija, a znamo da se svaki grad razvija i živi uz svoje rijeke. Kada sam bio klinac kupao sam se na Savi i onda je to čak imalo nekog smisla. Bilo je to lijepo kupalište, Sava je bila relativno vrlo čista. Nekad je bilo vrlo lijepo živjeti u Zagrebu. Znam da vrijeme nosi svoje, ali ovaj današnji Zagreb je malo prekrcati.
W: Gledajući unatrag možete li usporediti Vaše početke u odabiru emisija s današnjom situacijom?
U principu, sam sam sazrijevao uz taj odabir. Kada već govorimo o dokumentarcima, najviše me se veže za taj dio no dokumentarci su doživjeli jednu evoluciju. Kada sam se ja njima počeo baviti dokumentarci su bili samo još jedan od žanrova, danas su dokumentarci nešto sasvim drugo. To je žanr koji je najviše napredovao od svih. Najviše se ulaže u njega. Dokumentarci se odrađuju s budžetima ravnim financijama za igrane filmove. Oni se i puno traže. Događa se čak da komercijalne stanice posežu za njima. Dokumentarac je postao „novi“ igrani film, čak i bolji od igranog filma. Ono što je uvijek bila prednost je to da je dokumentarac uvijek za vašu publiku premijera, jer ne možete prikazati film koji prije toga nije bio u kinima ili na nekoj platformi. Primjerice, sada da pokažete zadnji nastavak Ratova zvijezda ne bi bilo neke gledanosti, svi su to već gledali po kinima i tako dalje. Pokažite film jednog Michaela Moorea, garantiram da će ga svi ići gledati.
W: Da li je BBC zaista na tržištu najnezavisniji? Da li je istina da ne zavise od reklama?
BBC ima pretplatu, ali nema reklame. Međutim, BBC je dijelom financiran od svoje države i s druge strane BBC prodaje sve što proizvede. Oni zarađuju jako puno novaca i taj novac im omogućuje da ga ponovno vrate, ulože u program koji proizvode. Ono što BBC krasi to je njihova škola. Škola drame, škola dokumentaraca. Netko se kod njih godinama sustavno bavio time i stoga su danas tako visoko. Kada su u pitanju prirodne znanosti nitko od te kuće nije jači, što se tiče drame opet nitko nije bolji od njih. Jednostavno, unutar BBC-a stvorena je škola, primjerice David Attenborough im je stvorio dokumentarističku školu. Sve puno ovisi o ljudima. Međutim, u toj kući nisu mijenjali ljude nakon svake političke smjene nego su pustili ljude da rade i grade godinama i zato je rezultat u takvim slučajevima uvijek izvrstan. Treba imati kontinuitet da bi se stvorila kvaliteta.
W: Koliko je teško ili lagano zaboraviti na osobne interese ili zanimanja prilikom odabira filmova?
Dapače, kada se bavite s tim poslom onda vam je najvažnije znati što vaši gledatelji vole vidjeti. Vrlo su se često moji osobni interesi i interesi naših gledatelja podudarali. Tako da bi se rijetko kada dogodilo da se meni nešto dopadne a da pomislim da to neću kupiti jer se našim gledateljima možda ne bi svidjelo. Na sve sam gledao kao i svaki drugi gledatelj i ono u čemu sam ja uživao želio sam priuštiti i drugima da vide. Tako da mislim da je to bila jedna sasvim dobro povezana stvar. Normalno, postoje situacije kada nešto ne možete emitirati iz raznih razloga pa takav materijal ne kupite bez obzira na to što se vama dopadne. Nikad ne možete kupiti nešto što može povrijediti nečije vjerske, nacionalne osjećaje, a pogotovo kad su djeca u pitanju. Čim je nešto upitno ne dolazi u obzir da bi se uopće pokazalo na ekranu, koliko god se čini da može biti zanimljivo. Recimo, izbjegavao sam uvijek neke krvoločne dokumentarce.
W: Da li ste pojedinačno mogli izabrati baš sve emisije ili neke dolaze u kompletu? Kako se odvija taj proces?
Ne postoji komplet. Sve morate sami pogledati. Moram istaknuti jednu stvar. Mi cijelo vrijeme govorimo o televizijskom dokumentarcu. To su dokumentarci koji poštuju pravila, polusatni ili jednosatni. Bitno je kakav je format dokumentarca kako da bi se on na televiziji mogao uklopiti u shemu, a s obzirom na dužinu. Postoji sva sila neovisnih dokumentaraca koji se mogu vidjeti samo na festivalima, a na žalost vrlo ih rijetko možete kupiti zato što autori to tretiraju kao svoje vlastito dijete i ne daju dirati u minutažu. Ne možete ništa s dokumentarcem koji traje četrnaest minuta. Tko će ga programirati? Tko će ga uklopiti? Ili na primjer s dokumentarcem koji traje sedamdeset minuta. Kada je televizija u pitanju postoji vremensko ograničenje. Svojevremeno sam konačno, nakon dugog vremena i nakon dugog moljakanja uspio dobiti termin za cjelovečernji dokumentarac. To se pokazalo fantastičnim za taj žanr. No, kao što sam rekao, postoji sva sila dokumentaraca „čudne“ minutaže koju na žalost ne možete kupiti jer ga nemate priliku pokazati, ne može se nigdje uklopiti u program. Zato na festivalima ima dokumentarnih filmova koji su fenomenalni. I u nas ima izvrsnih festivala dokumentarnog filma, a naravno ima ih i vani.
W: Koje biste festivale izdvojili?
ZagrebDox je vrhunski festival dokumentarnog filma, postoji izvrstan festival glazbenih dokumentaraca u Opatiji, a da ne spominjemo Vukovar. Liburnija sada ima i festival sportskih dokumentaraca, Poreč Dox na primjer. Svi su oni zanimljivi. Postoji festival dokumentarnog filma na Braču gdje sam malo sentimentalan jer ja sudjelujem u toj priči, zato što mi se dopada.
W: Imate li svoju mrežu poznanstava koja Vam omogućava lakši pristup i pojednostavljeni odabir?
Naravno, taj posao podrazumijeva i osobni kontakt s ljudima koji vam prodaju te dokumentarce ali i s autorima koje susrećete na takvim pregledima i festivalima. I taj osobni kontakt je strahovito važan. Sjećam se jako dobro situacije 1992. godine kada je zagrebački aerodrom bio zatvoren, a nama su sve velike firme uredno slale materijale avionom u Graz. Naš kombi je tada odlazio tamo i uzimao materijale te ih donosio u Zagreb. Znači iako smo bili usred rata mi smo emitirali najnovije filmove svjetske produkcije. Čak su nam dobavljači rekli u to vrijeme da ne brinemo oko ugovora i da ćemo platiti kada budemo mogli. Ne da mi nismo imali novaca, nego ih mi nismo mogli uplatiti, razmijeniti, to je doba prije interneta. Samo ta činjenica dovoljno pokazuje kako osobni kontakti mogu biti važni i bitni, a to je samo zbog toga što smo te ljude dobro znali, što smo jako dugo s njima surađivali.
W: Zašto vlada mišljenje da se relativno malo emisija prikazuje s drugih govornih područja?
Kad su dokumentarci u pitanju onda je to velika pogreška. Naime, više prikazujemo iz drugih jezičnih izvora nego iz engleskoga. Zato što su njemačka, francuska i ine produkcije toliko dobre da ih želimo prikazivati. Možda ljudi, s obzirom na to da su ti filmovi sinkronizirani ne primjećuju odakle film dolazi ali kod dokumentaraca engleski jezik ne prevladava. Osim njemačkih i francuskih, i ostalih ima i talijanskih i nizozemskih programa zatim finskih, švedskih, a i norveških ima ih jako puno. Dokumentarce kupujemo iz cijelog svijeta. Recimo Amerikanci nemaju toliko puno dokumentaraca koje mi kupujemo, jer u zadnje vrijeme Amerikanci proizvode doku-reality, a to nama nije baš toliko zanimljivo. Takvi materijali su zanimljivi komercijalnim televizijama. Ono što je nama zanimljivo, pogotovo kad su dugometražni filmovi u pitanju su i korejski, indijski, ruski, zapravo nema zemlje iz koje nismo imali materijal.
W: Da li ste tijekom godina stekli određene simpatije prema pojedinim produkcijama?
Naravno, kao što su svi gledatelji stekli simpatije prema BBCu jer su im programi vrhunske produkcije. Da, stekao sam simpatije prema Skandinavcima koji odlično obrađuju socijalne teme, stekao sam simpatije prema Francuzima koji rade izuzetno kvalitetne putopise, zatim prema Njemcima koji rade izvanredne dokumentarne filmove, jer imaju dobre škole. Škole su najvažnija stvar jer kada imate školu dokumentaristike, u nekog zemlji u nekoj kući, onda iz toga jednostavno proizađe kvaliteta.
W:. Da li ste ikada neki dokumentarac odabrali na slijepo?
Jesam, kako ne. Kada odete na nove preglede i tada vam pokažu tri do pet minuta trailer neke nove serije koju je napravio David Attenborough onda nemate što razmišljati. Odmah se odlučite to uzeti. Huh, ne možete s njim nikako pogriješiti. Isti je slučaj s dokumentarcima Michaela Palina. Nemate što razmišljati. Kvaliteta sigurno stoji iza toga, dokazana kvaliteta, i u želji da vam to ne „preotme“ netko iz drugih kuća odmah kažete da taj film kupujete. Takvi filmovi se kupuju „na slijepo“, jer nikako ne možete pogriješiti. Za to se zna da će biti dobro.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Đelo Hadžiselimović
