Tuzlu, treći grad po veličini u Bosni i Hercegovini, znalci vezuju uz dugotrajnu eksploataciju soli, a spadala uz izreku „Cijela Tuzla jednu kozu muzla….“.
Nastavak rečenice je „…pa se hvali da se sirom hrani“, što se navodno odnosi na čovjeka koji se oglušio o naredbu vlasti (Austro-Ugarska) da se potamane sve koze jer uništavaju drveće.
On je svoju sakrio i tako osigurao dodatni izvor hrane za sebe i za svoje sugrađane (zbog čega anegdota predstavlja prikaz zajedništva i uzajamnog pomaganja).
No, dok je koza iz ove priče možda simbol a ne postojeća životinja, sol je neosporna stvarnost i ne samo primjer uspjeha nego i (doslovce) propasti grada.
Osim što sol- turski tuz- nalazimo u samom imenu grada i prvi je zapis o ovom području bio u znaku „grada soli“
Godine 950. u djelu „O upravljanju carstvom“ bizantski car Konstantin VII Porfirogenet (905.-959.), važniji kao povjesničar nego kao vladar, koristi naziv „salenes“ kako bi opisao značajke grada pod upravom raškog kneza Časlava.
Ozbiljnija eksploatacija (1476.) soli datira iz doba Osmanlija ( godine 1477. Tuzla postaje has – sultanovo, carsko imanje), pa je tako na današnjem Sonom (Solnom) trgu bio iskopan solni bunar okružen tavama za iskuhavanje slane vode (do osamdeset tava).
Danas se na tom trgu, uz muzejski postav, može vidjeti fontana s mozaicima (ravenski umjetnik Felice Nittola) na koju je dodana kopija neolitske posude za isoljavanje.
Prema arheološkim istraživanjima, već je u doba neolita (mlađe kameno doba) u današnjem središtu grada postojalo sojeničko naselje (među nalazima su bile i posude za dobivanje soli), što Tuzlu smješta među najstarija aktivna europska naselja.
Poetski orijentirani stanovnici nazivaju Tuzlu „gradom na zrnu soli“ (ne iznenađuje da je književna manifestacija nazvana „Cum grano salis“ ), a to „zrno soli“ zapravo su stotine tona kamene soli i slane vode zaostali nakon povlačenja Panonskog mora.
Pojačano iskapanje soli (industrijska eksploatacija počinje 1885. pod upravom Austro-Ugarske) vremenom izaziva slijeganje tla uz urušavanje brojnih zgrada i cijelih naselja u samom gradskom središtu (vrhunac tonjenja je oko 1970.), što je dovelo do izgradnje turističkog kompleksa sastavljenog od tri slana jezera (Pannonica, 2003.-2012.).
Iz naoko duhovite opaske direktora Turističke zajednice grada Tuzla Edina Jahića da je Tuzla „grad koji se nakrivio“, proizlazi da je „bijelo zlato“ istovremeno blagodat i prokletstvo, ali da su Tuzlaci nevolju (urušavanje zgrada) pretvorili u prednost (izgradnju jezerskog kompleksa).
Osim jezera i Sonog trga, pješačke zone (uz mjesto sastanka „Kod Meše i Ismeta“ i Trga Kapija, šetališta Slane banje i Gradskog parka, markantno mjesto središta Tuzle je najveći trg u Bosni i Hercegovini, Trg slobode.
Ni ovdje nisu arheolozi uzalud kopali, našavši ostatke od neolita do osmanlijskog doba, ali ono što se nalazi na trgu sjajno ilustrira razdoblja vezana uz ovo podneblje: vanjsku stranu velike središnje fontane krase ornamenti sa stećaka, nedaleko od nje nalazi se skulptura nalik stećku s brojnim epitafima, na jednoj strani trga nalaze se Čaršijska džamija i česma iz doba Osmanlija, dok je duž trga smještena reprezentativna zgrada iz austrougarskog razdoblja nazvana Barok.
Ipak, o toj zgradi valja pojasniti, da ona jest zidana u baroknom slogu, ali kako je izgrađena 1900. pripada historicističkom neobaroku.
Zgrada je sagrađena za potrebe austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda (1863.-1914.) i njegove supruge Sofije (1868.-1914.) za vrijeme posjete Tuzli.
Međutim,zbog nepoznatog razloga, bračni par ipak nije posjetio Tuzlu, a zgrada je zbog slijeganja tla postupno propadala, pretvorila se, kako je zapisano, u ruglo i napokon je 1983. srušena.
Međutim, godine 2009. sagrađena je replika zgrade koja je svojim izgledom postala ne samo reprezentativni doprinos iznova uređenog Trga Slobode, već i završna dionica u dugačkoj povijesti Tuzle.
Fotografije: TZ grada Tuzle, fama
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
