Antonija Kulčar Prut (1887. – 1971.), poznatija kao Tonka, jedna je od najznačajnijih hrvatskih profesionalnih fotografkinja. Njezin atelier bio je među vodećima u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i popularno okupljalište intelektualnih krugova, a ona jedna od glavnih kroničarki društvenog, kulturnog i kazališnog života te istaknuta portretistica građanstva s titulom kraljevske dvorske fotografkinje. Snimala je u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a svojim je fotografijama, poput suvremenih fotografkinja u Beču, Berlinu ili Parizu, pridonijela kreiranju imagea epohe − stvorila je vizualnu kroniku razdoblja obilježenog novim slobodama i ženskom samosviješću, kultom i estetikom tijela i oslobođenog pokreta te glamurom Hollywooda.
Portretna fotografija – panoptikum lica iz objektiva Foto Tonke
Tijekom desetljeća Tonka je snimila mnoge protagoniste kulturnog, društvenog i političkog života fotografijom ocrtavajući njihov društveni položaj i životni stil. U snimkama političara i gospodarstvenika nerijetko je slijedila tradiciju vladarskih portreta i podcrtavala njihovu istaknutu društvenu ulogu dok je u fotografijama glumaca i pripadnika zagrebačkog građanskog društva preuzimala estetiku karakterističnu za portrete filmskih zvijezda.
U početku portretirane figure smješta u neutralne ambijente ili simulirane okvire te manipulacijama na negativima postiže idealizirani, snoviti dojam. Modele namješta u različite poze koje dodatno podcrtavaju njihov položaj ili obilježja karaktera, a impostacijom, kadriranjem, obaveznim retušem, koreografiranim pozama i postignutim dojmom uklapa se u aktualne trendove u Europi koje su obilježili fotografski atelieri od Beča i Pariza do Berlina, a koje su se prenosili putem popularnih razglednica.
Pod utjecajem hollywoodskih produkcija i aktualnih europskih umjetničkih tendencija krajem 1920-ih portretirane smješta u ambijente čije dekorirane, radijantne ili geometrizirane pozadine nalikuju ekspresionističkim ili art décoovskim scenografijama te pridonose vizualnoj izražajnosti. U fotografijama iz 1930-ih postupno uvodi bočno i stražnje osvjetljenje, koreografira scene na način onodobne hollywoodske fotografije i postiže glamurizaciju svakodnevice, dok u snimkama iz 1940-ih počinje koristiti ohlađeni, dokumentaristički stil.
Dječji portreti
Značajan segment Tonkine djelatnosti predstavljali su portreti djece koja su, zbog razigranosti i nepredvidljivosti ponašanja, bila zahtjevni modeli čiju je pažnju teško okupirati, a njih zadržati u željenoj pozi. O Tonkinu umijeću snimanja dječjih portreta i aktova pisalo se u onodobnim tiskovinama, u atelieru je imala brojne igračke, a na fotografijama uspijevala zahvatiti karakter djeteta i njegovu neposrednost. Često je snimala majke s djecom, a povodom blagdana izrađivala prigodne snimke ili razglednice koje su najčešće prikazivale najmlađe dijete u obitelji smješteno u karakteristični imaginarni ambijent ili okruženo različitim božićno-uskrsnim rekvizitima.
Mondeni Zagreb kroz objektiv Foto Tonke
Kraj 1920-ih i početak 1930-ih obilježili su napetost u političkom životu, socijalni problemi i reperkusije ekonomske krize, ali i novopronađeni optimizam, postupno jačanje tržišta i kupovne moći te intenzivan kulturni i društveni život građanskog Zagreba. U gradu gostuju internacionalne zvijezde, organiziraju se međunarodne izložbe i brojne mondene zabave, a Zagrepčani na svim razinama prate europske i svjetske trendove − nose bubikopf frizure, odijevaju ekskluzivne večernje haljine po posljednjoj pariškoj modi i moderne kupaće kostime koji naglašavaju liniju tijela, plešu uz ritam jazza i charlestona, zanimaju se za kabarete, hollywoodske produkcije i spektakle.
Domaće su revije Svijet, Kulisa i Cinema, poput inozemnih časopisa ili popularnih filmova, afirmirale novu ženu koja je svojim obrazovanjem, stavom, ponašanjem, izgledom i cjelokupnim imageom demonstrirala novu poziciju i društveni status te postala ravnopravnom muškarcu. Stranice časopisa ispunjavale su moderne, samosvjesne i elegantno odjevene žene koje su pridonijele implementiranju inozemnih trendova u lokalni kontekst te utjelovljavale nove slobode i profinjenost jazz agea. Tonka je tih godina snimila brojne portrete pripadnica visokih krugova, ali i mladih djevojaka koje su se javljale na izbore za miss ili sudjelovale u foto-natječajima popularnih časopisa.
Reportažna fotografija Ateliera Tonka
Zanimljiv i manje poznat segment djelovanja Ateliera Tonka predstavlja reportažna fotografija kojom se bavila tijekom 1920-ih. Godine 1925. intenzivno je surađivala sa Zagrebačkim ilustrovanim listom, obiteljskim časopisom za poduku i zabavu, koji je slikom i tekstom pokrivao različite domene suvremenog života.
U snimkama postiže širok dijapazon efekata − od isticanja pojedinih protagonista događaja do skladnih kompozicija pokrenutih masa u dubinskoj linearnoj razgradnji kadra − što će biti karakteristično za njezinu reportažnu fotografiju i u drugoj polovici 1920-ih.
Jedan od najranijih masovno medijski dokumentiranih događaja iz hrvatske povijesti međuratnog razdoblja bio je sprovod Stjepana Radića (1928.) koji su kamerom zabilježili brojni profesionalni fotografi i fotoamateri poput Doneganija, Braunera, Griesbacha, Šegine itd., a serija od dvadeset sačuvanih fotografija formata razglednice s pečatom Ateliera Tonka u narativnom filmskom slijedu prikazuje različite motive − od počasne straže i izloženog tijela Stjepana Radića na odru u Hrvatskom seljačkom domu do pojedinih scena pogrebne povorke.
Uloga fotografije u konstruiranju medijske slike kraljevske obitelji
Tijekom 1930-ih Tonka je snimala pripadnike kraljevske obitelji te sudjelovala u kreiranju njihove medijske slike. Kralj Aleksandar I. Karađorđević i njegova supruga Marija uživali su veliku popularnost čemu je pridonosilo pažljivo i osmišljeno konstruiranje njihova imagea u javnosti, a dnevni listovi i popularni časopisi redovito su izvještavali o njihovim kretanjima i različitim aspektima života jugoslavenske aristokracije.
Poziv da fotografira kraljevski par tijekom njihova boravka u Zagrebu krajem siječnja 1931. dobila je od Maršalata Dvora te napravila oko sedamdeset snimaka kralja i kraljice u različitim pozama, zasebno i u paru. Fotografije su doživjele trenutačni uspjeh i već sredinom veljače bile objavljene u različitim tiskovinama. a Tonka je uskoro dobila i dobila titulu dvorskog fotografa.
Fotografije je temeljila na uspješnom osciliranju između tradicije vladarskih portreta i suvremenih inozemnih trendova. U relativno usko definiran žanr reprezentativnog naručenog portreta koji obilježavaju karakteristične impostacije portretiranih osoba, te pomno odabrana odjeća i vladarske insignije ili označitelji društveno-političkog statusa uspijevala je unijeti dašak hollywoodskog glamura i svakodnevne neposrednosti. Dok su kralj Aleksandar I. i knez Pavle najčešće bili prikazani u uniformama i strogo namještenim pozama koje su demonstrirale njihovu političku ulogu, fotografije kraljice Marije i kneginje Olge prikazivale su njihove višestruke identitete i uloge − vladarice, supruge/majke, moderne žene.
Od baleta do “apsolutnog plesa”
U prvoj polovici 1920-ih Zagrepčani su zainteresirano pratili događanja na plesnoj sceni − od izvedbi baletnog ansambla Narodnog kazališta predvođenog Margaretom Froman do gostovanja reformatora plesa Rudolfa Labana i njegove Tanzbühne (1924.) u kojoj je plesala mlada hrvatska umjetnica Vera Milčinović. U tiskovinama se intenzivno raspravljalo o “apsolutnom plesu” kao samostalnoj umjetnosti oslobođenoj vanjskih ograničenja (glazbe, radnje, kostima), a odmak od klasičnog baleta prema suvremenom plesu naznačilo je i otvaranje plesno-gimnastičkih škola koje su njegovale i razvijale kult aktivnog tijela i oslobođenog pokreta te imale istaknutu ulogu u širenju modernističkih ideala.
Među brojnim Tonkinim fotografijama baletnih ostvarenja ističu se izvedbe ruskog repertoara u kojemu su braća Froman na zagrebačku scenu prenijeli vizualnu estetiku i plesnu poetiku Ballets Russes Sergeja Djagiljeva. Fotografije snažne izražajnosti koje prikazuju Margaretu i Maksimilijana Fromana u Šeherezadi Nikolaja A. Rimski Korsakova oživljavaju art décoovski interes za istočnjački ornamentalizam i dekorativizam, a velik broj sačuvanih snimaka omogućava vizualnu rekonstrukciju koreografije čija je ritmičnost bazirana na dinamičnosti muško-ženskog odnosa.
Prvake zagrebačkog baleta snimala je u zanosu izvedbe i obaveznim naknadnim retušem stvarala pozadine koje pridonose slikovitosti i melodičnosti kretnji njihova tijela. Fotografije Mije Čorak Slavenske u futurističkom kostimu utjelovljuju modernističku sklonost mehaniziranom i izražajnom plesu, dok pročišćenost snimaka Vere Milčinović fokus stavlja na liniju njezina tijela i ekspresivnost pokreta oslobođenog vanjskih ograničenja i razvijenog prema unutarnjem ritmu.
Aktovi − od intimne uspomene do reprezentacije
Nove duhovne slobode i svijest o ljepoti nagog ljudskog tijela manifestirali su se 1920-ih na različitim razinama te pridonijeli afirmiranju akta u fotografiji i njegovoj popularnosti među pripadnicama građanskog sloja.
Tonka prve aktove objavljuje 1925./26. i naznačuje trend koji će među hrvatskim fotografima zamah doživjeti krajem toga i tijekom idućeg desetljeća. Tonkini anonimni modeli skrivenih ili okrenutih lica zauzimaju različite poze koje ističu putenost tijela i afirmiraju njegovu ljepotu, a smješteni su u scenografski okvir obogaćen draperijama i oslikanim pozadinama. Njezini aktovi iz međuratnog razdoblja uklapaju se u onodobne estetske trendove obilježene različitim tendencijama u umjetničkom tretmanu akta − od isticanja klasične ljepote i reduciranja prizora na pokrenuto tijelo ispred neutralne ili stilizirane pozadine ponekad dodatno naglašene dramatičnom igrom svjetla i sjene do prikaza samouvjerenih modela svjesnih svoga tijela ili koreografiranih scena i zavodljivih igara s različitim rekvizitima u kojima je uveden narativni moment i simbolička interpretacija sadržaja.
Kazališna fotografija – od života zagrebačke scene do studija karaktera
Duže od dva desetljeća Tonka je surađivala sa zagrebačkim Narodnim kazalištem te snimila brojne portrete glumaca, fotografije praznog scenskog prostora, ključnih prizora i glumačkog ansambla u stotinama opernih, dramskih i baletnih djela. Prva je primijenila nove načine snimanja i redefinirala postojeće standarde, a prije njezina angažmana nije bilo temeljitog snimanja scenskih djela.
Od 1917. je u atelieru i eksterijeru fotografirala vodeće ličnosti hrvatskog glumišta, a 1920. nastaju najranije fotografije snimljene na sceni Narodnog kazališta. Njezine fotografije dokumentiraju različite tendencije koje su obilježile kazališne produkcije Narodnog kazališta tijekom 1920-ih i 1930-ih − od realističkih koncepcija i bogatih iluzionističkih scena, art décoovskih fantastičkih scenografija inspiriranih ruskim folklorom ili narodnom motivikom do modernih, stiliziranih inscenacija zasnovanih na redukciji ili scenskom ekspresionizmu. Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih primjenjuje i estetiku filmske fotografije te kadrovi iz nekih predstava nalikuju scenama iz onodobnih hollywoodskih filmova.
Odlikuju se pažljivom organizacijom rasvjete, vještinom kadriranja i zahvaćanja totaliteta scene, umijećem u snimanju masovnih scena i ostvarivanju atmosfere te se ističu u odnosu na snimke ostalih fotografa koji su snimali u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, ali i na europskim pozornicama.
U snimkama glumaca Narodnog kazališta u pojedinim ulogama odmicala se od puke reprodukcije zbilje, nadilazila dokumentarnu razinu i realizirala fotografske studije likova/karaktera. Poput svojih prethodnika glumce je snimala ispred neutralnih pozadina ili u posebno kreiranim prostornim situacijama u atelieru, s pozama i gestikulacijama ili u interakcijama koje su nastojale sugerirati psihološku karakterizaciju likova. Vješto namještanje glumaca u specifičnim pozama, odabir kadra, dramaturgija osvjetljenja te povremene naknadne intervencije na negativima dodatno su potencirale i vizualnim sredstvima interpretirale motivacije i djelovanja likova.
Dosadašnja fragmentarna prezentacija Tonkina djela i cilj retrospektivne izložbe
Iako su Tonkine fotografije bile uključene u sve velike, sintezne kulturološke izložbene projekte organizirane proteklih desetak godina (nerijetko kao dokumentarni materijal), o njoj se danas vrlo malo zna, nije joj posvećena niti jedna publikacija, a opus joj nije bio kritički obrađen i cjelovito prezentiran javnosti.
Cilj je izložbe prikazati, interpretirati i valorizirati djelo Antonije Kulčar Tonke u kontekstu hrvatske međuratne fotografije, rekonstruirati njezin životni put te posjetiteljima prikazati zanimljiv i bogat opus – od portretne i kazališne fotografije po kojima je najprepoznatljivija do društvenih kronika, reportaža i aktova.
Važnost retrospektivne izložbe
Retrospektiva po prvi puta pokazuje opus ove vrsne umjetnice, a većina predstavljenog materijala nikada nije bila izlagana. Iako je Tonka prepoznatljiva mnogima, zahvaljujući popularnosti svoga ateliera i još uvijek žive prisutnosti u sjećanjima građana Zagreba, nikada nije bila u fokusu interesa i njezin rad je tek fragmentarno poznat. Ovom retrospektivom konačno će dobiti prezentaciju kakvu zaslužuje, a javnost mogućnost da se upozna sa značajnim opusom i posredstvom Tonkina objektiva osjeti ritam međuratnog razdoblja, upozna modu, životni standard, glazbu, velikane hrvatskog glumišta i ostale aspekte kulture i života onoga vremena.
Izložba je značajna i u širim okvirima jer se Tonkin opus uklapa u europski kontekst, te komplementarna s aktualnim inozemnim istraživanjima − proteklih se godina diljem Europe revitaliziraju opusi zaboravljenih umjetnica i organiziraju izložbe međuratnih fotografkinja čije djelo time konačno dobiva mjesto koje i zasluže u općoj memoriji.
Izložbena prezentacija kao ambijent za rekonstrukciju sjećanja i oživljavanje međuratnog razdoblja.
Izložba svojim zanimljivim postavom s više od 450 eksponata (preko originalnih fotografija, uvećanja, isječaka iz tiskovina i projekcija) nastoji dokinuti standardne oblike prezentiranja građe i stvoriti ambijent koji će posjetiteljima biti stimulativan za otkrivanje Tonkina opusa, ali i širokog dijapazona različitih aspekata međuratnog vremena.
Sudjelovanje šire javnosti u izložbi
Izložbu obilježava i nestrandardan oblik participacije šire javnosti u projektu, te aktiviranje emotivnog impulsa kod posjetitelja. Sastavni dio izložbe sačinjavaju fotografije zagrebačkih obitelji koje je Tonka redovito snimala i koje se danas nalaze u brojnim obiteljskim albumima.
U srpnju je pokrenuta velika kampanja prikupljanja fotografija koje se nalaze u obiteljskim ostavštinama privatnih osoba i koje su izložene u jednoj od dvorana galerije. Od ljeta nam se javilo preko 60 ljudi koji posjeduju fotografije Tonke i na izložbi će biti predstavljeno skoro 200 fotografija iz privatnih kolekcija. Na taj se način (i netipično za hrvatski kontekst) ostvaruje direktan odnos sa širom javnosti koja će biti implementirana u projekt − budući posjetitelji izložbe imat će priliku (preko Tonkinih fotografija) vidjeti članove svoje obitelji u prostorijama Klovićevih dvora. Cilj takve kampanje je prikupiti građu, ali i popularizirati izložbu u medijima te informirati javnosti o projektu pola godine prije samog otvorenja izložbe.
Katalog izložbe / monografija
Povodom izložbe objavljena je opsežna i bogato ilustrirana dvojezična (hrvatsko-engleska) monografija u kojoj se detaljno obradio Tonkin opus.
Napomena: Povodom međunarodnog dana žena, 8. Ožujka; ulaz na izložbu FOTO TONKA je besplatan za žene!
Uz dopuštenje: Galerija Klovićevi dvori (sve fotografije)
